Njihovo je puštanje u rad svečano aranžirano – škaricama s izvezenog jastučića ministrica je važno prerezala trakicu, mnoštvo je uzvanika pljeskalo, kamere snimale, predstavnici medija vrijedno bilježili, nešto se potom i čalabrcnulo, nazdravilo, pa se svita na kraju i čoporativno gore-dolje provozala. Ministrica obrane prakticira promenade MIG-om, njena kolegica nije takve sreće, ali majstorica je i dizalo pokušala pretvoriti u senzaciju. Paradirala je u toj škatulji, kao da je na tenku. Reformu pravosuđa i državne uprave s mrtve točke nikako da bi pomakla, ali joj zato pokretanje dizala sjajno uspijeva. No, njeno pompozno otvaranje lifta zaista ima određenu simboliku – znak je kako će se u predizbornom vremenu beznačajnosti pokušati upakirati kao grandiozni uspjesi.

Vlada je, naime, prije tri mjeseca donijela odluku da uz pomoć američke marketinške kompanije Carana Corporation pokuša popraviti vlastiti image. Račanovi su momci odavno uvjereni da rade genijalno, ali, kao, nemaju pravi pristup javnosti, pa se to ne uspijeva prepoznati. Međutim, predstavljanje Vladinih podviga narodnim masama svelo se na Račanovo reklamiranje. Kao što je ministar Čačić otvorio izbornu kampanju državnim parama reklamirajući gradnju prometnica, tako je i premijer, tobož brinući o rejtingu Vlade, krenuo u vlastitu promidžbu. Riječ je o pravoj propagandnoj ofenzivi, u kojoj je Račan, snažno podboltan neumornom boljom polovicom, u posljednjih mjesec dana cirkulirao Hrvatskom više nego u tri prethodne godine.

Očito ga pritom uopće ne muči činjenica da se kreatori njegove predizborne strategije plaćaju iz državne blagajne. Po istoj bi logici i predsjednik Mesić mogao tražiti da njegovu kampanju – kad dođe vrijeme predsjedničkih izbora – financira država. Nema razloga da se isti tretman ne osigura svim strankama. Kako onima u vlasti, tako i opoziciji. Ako Račanove promidžbene savjetnike plaća država, onda isto pravo mogu i trebaju tražiti i Sanader, Granić ili u tom pogledu najpotrebniji Budiša. Nema nikakvog rezona da premijer u tome bude privilegiran.

Da se u nekoj etabliranoj demokraciji dogodilo nešto slično, da šef vlade na državu prebaci troškove svoje izborne kampanje – bio bi to veliki skandal. U Hrvatskoj na Račanovu uzurpaciju nitko ne reagira. Ne javljaju se ni zakinuti članovi koalicije, opozicija također u tome kao da ne vidi nikakav problem. To je samo znak koliko su naše stranke navikle da se njihov rad, a pogotovo predizborne aktivnosti, odvijaju u, blago rečeno, netransparentnim okolnostima. Nema čvrstih normi o financiranju kampanje, svak tu pokušava loviti u mutnom. Premijer koji se reklamira na državni trošak, ni od drugih ne može tražiti da ne igraju ispod stola. Vrijedi i obratno.