Na vikend stranačkom pikniku za medijsko šminkanje, uz soparnik, vino i ine delicije u Radmanovim Mlinicama, premijer Ivica Račan ponovo je istakao svoju odlučnost da na izbornim listama Socijaldemokrata na predstojećim izborima bude oko tridesetak posto nestranačkih ličnosti. Kako objasniti tu ideju – kao puku demagogiju, znak otvaranja prema izvanstranačkoj javnosti, strateški osmišljenu ili iznuđenu potragu za vrijednim ljudima ili nešto četvrto?

Drugo, otvaranje prema nestranačkim ličnostima na idućim će izborima biti trend. Nije riječ samo o Socijaldemokratima, sve su stranke u potrazi za takvim akvizicijama. Kako političari i stranke u očima hrvatske javnosti vrlo nisko kotiraju, negativna se raspoloženja kane neutralizirati uključivanjem ljudi izvan tog miljea. U nedostatku vlastitog ugleda, političari su spremni iskoristiti autoritet i popularnost onih koji ih imaju. Može pomoći, a ništa ne stoji.

Slično je SDP pred prošle izbore u svome savjetu okupio perjanice kontrahadezeovske, ali nestranačke Hrvatske. Navijajući za promjene (»Promjena je pobjeda!«), mnogi su im uglednici dali svoje ime. Vjerovalo se da će Račanova stranka nakon izbora iz tog društva vuči svoje kadrovske inovacije. Bilo je tu potencijala i volje, ali to se nije dogodilo, štoviše, savjet se nakon izbora hitro ugasio. Svoju je funkciju obavio. Mnogi su se osjetili prevarenim, iskorištenim i šutnutim. Ideja o nestranačkoj kvoti manipulacija je slične vrste. Političari se uvijek pred izbore sjete nestranačkih ličnosti.

Treće, kadrovska je situacija u strankama zaista vrlo loša. Nema u tome iznimki. SDP u Saboru nikada nije imao slabiju ekipu. Stranka je jedva popunila i ministarska mjesta, pa je u parlament poslala drugu i treću ligu. Koja se sa izazovima parlamentarne borbe ne umije nositi. Djeluju poput kora kokica. Kadrovska oskudica rezultat je selekcije i načina promocije u samim strankama. Klimoglavci imaju prolaz. Birokratskom je sivilu dato da igra ulogu vođe. Ali u SDP-u, kao ni u drugim strankama, u uzroke kadrovskog stanjivanja ne pokazuju namjeru dirati. Samo bi svoje rupe popunili izvanstranačkim ljudima, koji – pokazali su dosadašnji primjeri – stranačku hijerarhiju ne dovode u pitanje i uvijek ih se može pustiti niz vodu.

Uključivanje nestranačkih ličnosti na izborne liste pojedinih stranaka ne znači mnogo. Svoju otvorenost stranke bi morale pokazati nakon izbora, kad osvoje vlast. U tom pogledu Račanova partija i vlada nisu napravile nikakav odmak od prakse bivše, HDZ-ove vlasti. Rukovode se političkom podobnošću, stranke se ponašaju kao vlasnici svih funkcija u državi i društvu, umjesto stručnjaka angažiraju partijske poslušnike. Zato je Račanovo inzistiranje na nestranačkoj kvoti tek politikantski predizborni manevar. Bez ikakvog pokrića u političkoj praksi.