Vjesnik: 12. 08. 2003.

Granični sporovi ili teritorijalne pretenzije

MARKO BARIŠIĆ

Iako je još 1991. godine Badinterova komisija presudila da se bivša SFRJ raspala i da bivše međurepubličke granice kakve su bile 25. lipnja 1991. postaju međudržavne granice zaštićene međunarodnim pravom, dio hrvatskih susjeda uporno osporava to obvezujuće načelo, tražeći načina kako da se zapravo domognu dijelova hrvatskog kopna ili mora.

Najsvježiji primjer takvog ponašanja stigao je iz Beograda. Tamošnji načelnik za granice Rade Čučak izašao je s tvrdnjom da tzv. prekodunavski džepovi, poput Šarengradske i Vukovarske ade te dijelova Kopačkog rita, ukupne površine oko 11.000 hektara, koji su u bivšoj SFRJ bili dijelom SR Hrvatske (Srbija ima oko 1000 hektara na desnoj obali Dunava) zapravo i nisu hrvatski nego su, kako tvrdi, srbijanski.

Slična su stajališta svojedobno primjenjivana i za tzv. unski otok sa Starim gradom Zrinskih, u Hrvatskoj Kostajnici. Umjesto avnojskih, bosanski Srbi su taj riječni otok tražili za sebe, pozivajući se na nekakve daytonske granice. Granica je na tom području, prema njihovim željama, umjesto Unčicom, kako je bilo u bivšoj SFRJ, trebala ići rijekom Unom. Sada iz Beograda također traže da granična crta ne bude avnojska i da ne ide dunavskim rukavcima nego isključivo Dunavom.

Godinama je Srbija istu politiku primjenjivala i u vezi s Prevlakom. Najprije su svojatali taj hrvatski poluotok, da bi potom pristali na privremeno razgraničenje, pri čemu je Prevlaka logično ostala dijelom Hrvatske, ali je na hrvatskom dijelu mora unutar Kotorskog zaljeva uspostavljen nekakav čudan režim s policijskim brodom na kojemu su po jedan hrvatski i crnogorski policajac.

Na osporavanju Konvencije UN-a o pravu mora temelji se i, sada već desetljeće stara, slovenska strategija kojoj je cilj prisvajanje ako ne cijelog, a onda većine Piranskog zaljeva i tzv. suverenog koridora do otvorenog mora. Koliko su takva rješenja održiva vidljivo je i iz činjenice da u Jadranu nakon eventualnog proglašenja gospodarskog pojasa (što se već najavljuje i iz službenih hrvatskih krugova) neće ni biti otvorenog mora.

Zajednički nazivnik u srpskom i slovenskom pristupu utvrđivanju granične crte s Hrvatskom jest osporavanje međunarodnog prava, odnosno Mišljenja Bandinterove komisije i Konvencije UN-a o pravu mora. Stoga se tu i ne radi o klasičnim graničnim sporovima nego o teritorijalnim pretenzijama jedne države prema drugoj.