Dvije godine aktualne vlasti pokušavale su nekako umanjiti važnost Sinjske alke, jedne u osnovi banalne manifestacije s konjima i brkatim momcima za koju su Mesić i Račan vjerovali da im predstavlja znatnu političku prijetnju. Ljudi iz vodstva Alke, od reda žestoki oporbenjaci, shvatili su da ih se, u sebe nesigurna vlast, pribojava pa su pomislili da se doista mogu nametnuti kao bitan politički faktor od kojeg će u velikoj mjeri ovisiti raspored političkih snaga u Hrvatskoj. I tu je nastalo natezanje na relaciji Sinj – Pantovčak i Banski dvori. Vlasti su Alci uskratile pokroviteljstvo koje podrazumijeva financijsku potporu, a u vrijeme trajanja tamošnjih pučkih svečanosti njezini su predstavnici u širokom luku zaobilazili dičnu Cetinsku krajinu. Alka se zauzvrat, što u povijesti nikad nije bila, pretvorila u oporbeni ritual dok su alkari postali simboli hrvatske desnice.

Još lani predsjednik Republike je, ne registrirajući njegove neslućene potencijale, poslao na Neretvanski maraton lađa svojeg izaslanika, ali mnoštvo što se okupilo na toj utrci razlog je što se prošle subote vlast u gotovo punom sastavu pojavila na startu u Metkoviću. Mesić, Račan, ministrice obrane i pravosuđa i ostatak vladajuće ekipe bili su oduševljeni cijelim događajem kojeg je pratilo pedesetak tisuća ljudi. Znatno više nego što stane na sinjsko trkalište, a, što je veliki plus, praktično se nije politiziralo.

Račan nije nalazio riječi kojima bi dovoljno nahvalio »veliku narodnu svetkovinu u dolini Neretve«. Osobito je bio ushićen činjenicom da su prve dvije lađe dogovorom zajednički ušle u cilj nakon čega su veslači iz ruku Mesića i Račana primili štitove kneza Domagoja. Pobjeda malobrojnih Sinjana nad snažnom turskom vojskom prije 288 godina uvijek se uzimala kao trajna inspiracija za malu i često neprijateljima okruženu Hrvatsku. Prije nekoliko dana premijer je i u podjeli prvog mjesta između, inače duboko zavađenih, Rogotina i Komina, vidio duboku poruku. »To je dobra lekcija svima onima u Hrvatskoj koji znaju biti žestoki konkurenti, ali treba znati i kad se treba pomiriti i pokazati solidarnost«, tumačio je razdragani Račan. Nije isključeno da će se za dvojicu političara koji su nakon silnih svađa pronašli zajednički jezik uskoro početi govoriti da podsjećaju na legendarne lađare iz Komina i Rogotina.

Sudionici neretvanskog maratona nemaju poput alkara skupocjene odore i konje, ali ni njihove lađe nisu baš jeftine. A problem je što sve te lađe nemaju iste performanse, nekima je navodno dno prekriveno plastikom što im omogućava da brže klize kroz vodu. To je organizatore priredbe potaknulo na razmišljanje da se sagradi 30-ak identičnih plovila kako bi se anulirale startne prednosti pojedinih posada. Račan je svesrdno podupro tu inicijativu i neizravno obećao pomoć u pronalaženju sponzora koji bi financirali gradnju lađa. Možda se sad kad država više ne daje novac za Alku nađe i u proračunu koja kuna za lađare. Ljudi uz Neretvu kojima je ovo natjecanje očigledno sve važnije, sigurno će znati cijeniti dobre Račanove namjere.

Ove godine proširenu hrvatsku verziju utrke Cambridge – Oxford HTV još nije direktno prenosio već je dan poslije prikazana samo kraća reportaža. Ali bilo bi iznenađenje da se iduće godine u Dnevnik dramatičnim glasom ne javi Boris Mutić i izvijesti da narod junačke delte Neretve prisustvuje senzacionalnoj trci u kojoj Donjani Donji trenutačno vode ispred Bačine za dužinu lađe. Odlaze li alkari Ivan Zorica i Joško Marić u zaborav?