Nakon dugogodišnje međunarodne izolacije libijskom je predsjedniku Moamaru el Gadafiju hrvatski predsjednik Stjepan Mesić prvi europski gost. Doček je prošao pompozno, uz topovske salve i zastavice koje su ukrašavale put kojim je Mesić prolazio. Scenografija je neodoljivo podsjećala na neka prošla vremena. Gadafi je očito želio pokazati odnos prema gostu s kojim se prijateljski susretao i u doba kad Mesić nije obnašao visoku državnu funkciju.

Mesićev čak petodnevni posjet Libiji službeno je najavljen neposredno prije Predsjednikova puta i uz najavu nisu objavljeni protokolarni detalji. Rečeno je samo da će se Mesić više puta susresti s Gadafijem. U Predsjednikovoj su pratnji i hrvatski gospodarstvenici koji su zainteresirani za poslove s Libijom, pogotovo uključivanje u projekte izgradnje autocesta, što Libija planira. Tako je Gadafiju predstavljen ministar Radimir Čačić, koji se na domaćem planu iskazao kao uspješan koordinator izgradnje mreže autocesta.

No, nije baš sve tako idilično u hrvatsko-libijskim odnosima. Stari libijski dugovi još iz vremena zajedničke jugoslavenske države vuku se do danas i o njima se javno gotovo uopće ne govori. Gadafi i pokojni Josip Broz bili su veliki prijatelji, Tito ga je čak nazivao »sinom«, a računi nikad nisu do kraja podmireni. Pali su na leđa i hrvatskog gospodarstva i hrvatskih građana, i očito je trenutak da se predsjednika Gadafija podsjeti i na to.

Hrvatska je zainteresirana za suradnju s arapskim svijetom, pa tako i s Libijom. Međutim, vrijeme nesvrstanosti je daleko iza nas i potrebni su čisti računi za duga prijateljstva. Postane li Hrvatska libijski partner u budućoj izgradnji autocesta, bilo bi to sjajno, a još bi bolje bilo kad bi četrdesetak privrednika, koji su tražili »kartu više« za put u Libiju, i dogovorilo neki konkretan posao.