Milan Kučan, bivši predsjednik Slovenije, nakratko se u ponedjeljak zaustavio u Splitu na povratku s godišnjeg odmora u Bobovišćima na Braču. Uz čašu hladnog vina u hladu debelih kamenih zidova enoteke "Terra", Kučan je pristao na ćakuletu za Slobodnu Dalmaciju. Malo opuštenu, malo ozbiljnu koliko je to moguće s još friškim dojmovima idile Bobovišća.

Lijepo je bilo u Bobovišćima, ljudi su jako ljubazni. Nema puno onih koji nas znaju, nema velike gužve, bili smo supruga, ja i prijatelji iz djetinjstva. Inače, kćerka s unukom i zetom je na Biševu, tamo je gorjelo, gasila je ...

Je, tamo iza Ložišća je krenuo požar i došla je vatra do samog sela, ali se pojavio hrvatski premijer koji je na Braču u svojoj vikendici pa ga je onda vatra valjda počela slušati i stala je. Da nije bilo Račana, mi bismo sigurno izgorjeli, ili bi nas evakuirali!

Nisam. Jedino se dogovaram sa svojim prijateljima, nekim europskim socijalistima, političarima, znanstvenicima, etičarima. Odlučili smo, naime, da bi bilo korisno postaviti nekakvo ogledalo ovoj vrlo pragmatskoj svjetskoj politici, europskoj pogotovo koja gotovo zaboravlja vrijednosne temelje svog vlastitog zalaganja. Često zaboravlja koje su zapravo etičke osnove ciljeva udruživanja Europe. Politika, i domaća i međunarodna, postala je skoro isključivo pragmatska, često se zaboravlja koja je uopće izvorna ideja udruživanja Europe, kako je ona nastala tamo potkraj 50-ih godina još u žarištu nezaborava Drugog svjetskog rata, blokovske podjele, loše konfrontacije.

Ja mislim da je bolje da ja to više ne komentiram. Puno sam se zauzimao za to da ovo susjedstvo koje nam je dano bude drukčije. Ne možemo birati jedni druge kao susjede, jedino što možemo je da to susjedstvo napravimo što prijateljskijim. Na žalost, izgleda da je uvijek kolovoz mjesec kada se stvaraju ratovi.Vruća tema ovoga kolovoza u hrvatsko-slovenskim odnosima jest hrvatski gospodarski pojas. Što na to kažete?

Ta gospodarska podjela Jadranskoga mora nije ideja sama po sebi sporna. Ali kako je ostvariti, na koji način se o njoj dogovoriti? Nije dovoljno razgovarati, cilj je dogovoriti se. I to obično biva tako da svatko vidi sebe, svoje interese, zaboravlja da smo tu dobri susjedi, da smo puno toga imali, imamo i imat ćemo zajedničkog. Mislim da to nije dobro. Znam da su tu blizu izbori, može se razumjeti da je to već u jeku izbora i da nitko neće odnose sa Slovenijom uzeti kao točku diferencijacije u odnosu na druge stranačke interese, ali dugoročno to je kratkovidno.

To vrijedi sada za Hrvatsku, jer su izbori tu na pragu, iduće godine su izbori u Sloveniji, pa će se ponoviti ta slika kod nas. Mislim da nema jedne odgovorne politike koja bi rekla: Ajmo, sjednimo mi za stol pa vidimo koja su nam otvorena pitanja, zašto su otvorena tako dugi niz godina. Jer, znate, to jesu u početku bila realna pitanja, ali su ona u međuvremenu postala iracionalna. Recimo, dugi niz godina ta nesretna granica u Piranskom zaljevu. To što se sada događa s tim više s realnom težinom tog problema nema veze. A iracionalne probleme ne možete rješavati.

Prvo bi trebalo raščistiti šta je to pravo. Stav "to je naše suvereno pravo" baš ništa ne rješava. Ako bi Hrvatska živjela u izoliranom svijetu, onda je to sigurno pravi stav, stav komu nema prigovora. Ali ona ipak nije izolirana, i nije na Jadranu samo Hrvatska i Italija. Mislim da je to što se sad događa oko gospodarskog pojasa potpuno nepotrebno. Moglo se o tome razgovarati prvo tamo gdje je za to mjesto, kad to bacite u javnost, onda ne možete drugo ni očekivati nego ovo što je sad: tko ima pravo, tko nema pravo.

Mislim da su stvari krenule pogrešnim smjerom kad je u tadašnjem političkom rukovodstvu Hrvatske prihvaćen stav da je susjed na istoku isto što i susjed na zapadu. To nikako nije isto. Kad vrtim taj film unatrag, vidim da smo mi ipak puno toga zajedno radili, da smo smanjili rizik naših odluka. Ako smo to tada uspjeli, kada su bila dosta rizična vremena, ne vidim zašto bismo sada u miru morali tako eksponirati probleme koji zapravo možda nisu glavni problemi.

Ja kao jedini realni problem u našim odnosima vidim dug Ljubljanske banke. I ponovit ću ono zbog čega su me često kritizirali u Ljubljani, a to tvrdim od početka: jedno je dug prema štedišama Ljubljanske banke, a drugo je međudržavni dogovor oko sukcesije. To su dvije različite stvari. Tu nema sumnje da je dužnik Ljubljanska banka, a kako će se dogovoriti bivše republike na razini sukcesije, kako će imovinu nekadašnje Narodne banke Jugoslavije upotrijebiti za podmirivanje duga poslovnim bankama to je drugo pitanje i to ne bi smjeli prebaciti na štediše.

Vrlo lako je identificirati tko inzistira na takav način. Recimo ta ideja, koju je vjerojatno inicirao naš poslanik Jelinčić, o konferenciji u Beogradu o podjeli Jadranskoga mora je glupa. Tu ne treba gubiti živce, zna se da je to nešto neprihvatljivo, zašto gubiti živce oko neke tako glupe ideje. Što se tiče teze "Slovenci stalno hoće nešto oko našeg Jadranskog mora", ona bi stajala kada bismo mi htjeli uzeti Brač i bračko more.