Da Hrvatska naprosto još nije uravnotežena europska zemlja u kojoj bi i najradikalniji kritičar vlade preko noći mogao postati ministrom a da to ne izazove potres nesrazmjeran uobičajenoj administrativnoj smjeni – tu je ključnu činjenicu do neprepoznatljivosti prekrio val žuči što ga je, povodom Bančeva preuzimanja ministarstva okoliša, obilno izlilo lokalno komentatorsko jato. A riječ je upravo o tome. Naoko nevažan događaj – da je vodstvo ministarstva okoliša preuzeo drugi čelnik iste stranke – izazvao je polemiku kakvu si naš mentalitet praštajućeg smješkanja uistinu rijetko dopušta. To svjedoči samo o jednome: da Hrvatska, unatoč suprotnim tvrdnjama, još nije zemlja u kojoj je disidentstvo anakronizam, kao i da je Banac (bio?) upravo ono što mu sada osporavaju: rijedak glas kolektivne loše savjesti.

I sada, nakon što se dim komentatorskih ćoraka (i tek pokojega pucnja!) napokon razilazi, razabire se ključni Bančev promašaj: postavši ministrom, sam je sebi suzio prostor kritike, ako nikako drukčije, a ono u temama. A Hrvatskoj je, ma što tko tvrdio, beskompromisna nezavisna analiza ključnih problema danas najpotrebnija, jer su se svi upeli uvjeravati da je sve odjednom posve normalizirano, iako su ključni ožiljci devedesetih otvoreni baš kao i 3. siječnja 2000., ma što deklamirala EU, sretna što ih Račan barem ne produbljuje. Ponavljati argumente za takvu tvrdnju, uistinu bi bilo već dosadno.

Od te pačje škole zanimljivija je javna recepcija Bančeva poteza. Bilo je i likovanja! Uskličnik je ovdje nužan, jer nije lako shvatiti da se itko dobronamjeran veseli ako javnost gubi kritičara za kojega se nikada nije moglo reći da zanemaruje kriterije. Ali odmah se vidjelo i tko to likuje: čak i oni što su vlastiti profesionalni moral davno zgazili pentrajući se k vrhuncima hadezeovskih političkih i novinarskih bespuća, gurajući u ponor svakoga tko je o novouspostavljenoj hijerarhiji nacionalističkoga dvora elementarno mislio vlastitom glavom. Političari i novinari koji su devedesetih navodno uime tzv. realne politike – a zapravo da se ne sukobljavaju sa sustavom koji su ili podržavali ili ga se bojali – napadali kritičare te realpolitike, pa i Banca, sada su se na nj okomili jer da je, jelte – pokleknuo pred realpolitikom!

Oni drugi, rjeđi, upozorili su da se nad Bančevim potezom ne treba ni zgražati, niti nad njim likovati, jer je prirodno da u normalnoj zemlji javno angažiran intelektualac postane ministar, pa da u legalnoj proceduri, polako i ustrajno, mijenja stvari nabolje, što je za proturevolucionarnu prirodu građanske demokracije jedini prihvatljiv način. I dok su prvi, »likovatelji«, samo prali vlastite savjesti, drugi, »situacionisti«, podlegli su iskušenju dobrih želja – ali ipak samo želja.

Likovatelji, naime, koji su Banca dočekali na volej tvrdnjom da će »sada osjetiti kako je u močvari«, namjerno su prešutjeli da nije točno kako je tek s ministrovanjem ušao u kužnu hrvatsku politiku. Pa zar poziv Tuđmanu da odstupi nije bio politika? Zar HHO nije politika? Zar kolumnistika nije politika? Obrnuto od onoga što tvrde ti nacereni tekstopisci, nije Banac sad uskočio u politiku, nego je – prišavši političkom establishmentu – iz nje, paradoksalno, izišao!

U svemu tome, čini se da je sam Banac za sada izbjegao knock-out. Znao je dobro što ga čeka, ali ustrajao. I eno ga, krvava nosa, ali na nogama, pa još i uzvraća. Prilično uvjerljivo objasnio je svoje razloge; u nepun mjesec uzburkao močvaru ekologije; novi posao radi glasnije od prethodnika. Unatoč tome, ne blijedi dojam da je pogriješio: čak ako i uspije zaustaviti DružbAdriju i legalizirati smetlišta, javnosti je uskratio možda najboljega razotkrivatelja mnogo kužnijega smeća od komunalnog otpada. A to je veća šteta. A ako, možda, ipak nije, tim bolje.