I pred ove će izbore kudikamo više energije biti uloženo u sastavljanje kandidatskih lista nego stranačkih i koalicijskih programa. Liste su i glavna tema tajnih dogovora, i glavni objekt medijskih komentara, i najveća crna rupa za golemu većinu novca u predizbornoj kampanji. Na prvi je pogled to i logično i opravdano: pa riječ je o ljudima za koje ćemo glasati i od kojih ovisi naša budućnost! No treba se sjetiti da većina izabranih neće imati gotovo nikakva utjecaja na donošenje odluka... Nije li onda sva ova gužva oko izbornih lista ne samo manipulativna već u samoj osnovi protudemokratska?

Zbog toga u nas i niče toliko ’nadstranačkih’ udruga i foruma, pa i protustranačkih ’trećih putova’. No razumna su upozorenja da su te ambicije i djetinjaste, i na krivo nasađene: naime, u slučaju uspjeha, takvoj bismo vlasti mogli samo vjerovati! A vjera u vlast ne vodi demokraciji... Kao kompromis, sve nam stranke nude da na svoje liste uvrste više ili manje nestranačkih osoba. Bi li to bio korak naprijed? Vrlo teško. Na to nas upozoravaju i pamet i iskustvo. Kako stranci, koja inače ne privlači dovoljno kvalitetnih članova, vjerovati baš pred izbore? I zašto glasati za one osobe na stranačkim listama koje inače preziru stranke?

No pravi je problem ipak tko i kako odlučuje o stranačkim listama? Predsjednik, ’komitet’ ili stranačko članstvo? Najbolji naši stručnjaci lani su predložili da o izbornim listama odlučuju stranačke predizborne konvencije. Najglasnije su protiv takve demokratizacije stranaka nastupili HDZ i HNS, tvrdeći da je o profesorskom pametovanju riječ... Samo je SDP, prešutno, to podržao. Taj izvrsni nacrt Zakona o političkim strankama zapeo je već na ’prethodnom čitanju’. Ne samo zbog izbornih lista već i zbog odredbi o javnosti rada i ograničenjima u financiranju stranaka... Zbog svega o čemu se sada jednoglasno šuti.