U odgovoru na moguće opasnosti glede deficita platne bilance, apostrofira se i kritizira izvoz, odnosno njegov nizak opseg koji razumljivo niti u srednjoročnoj perspektivi nije izgledno moguće povećati. Izrečena kvalifikacija međutim postavljena u razmjere naših gospodarskih prilika alarmantna je, budući da prijeti brojnim negativnim alternativama, kao što su usporavanje rasta do razine recesije, pogoršanje vanjske likvidnosti do granice insolventnosti, eksploziji već danas nepodnošljive stope nezaposlenosti, gubljenja opće gospodarske i političke stabilnosti, i tako dalje.

Iza robnog deficita stoje potražnja i proizvodnja temeljene na uvozu, te izvoz čiji su i opseg, ali i stupanj konkurentnosti, relativno niski. Međutim, i financijski sektor, posebice stabilan u razdoblju od 2000. do 2002. godine, gubi oznake stabilnosti. Jer, dok je neto bilanca plasmana hrvatskog financijskog sustava prema inozemstvu tijekom 2001. godine iznosila više od deset milijardi dolara, danas je njen saldo pao na samo oko 6,5 milijardi. Preciznije, u samo dvije godine Hrvatska je zaduženjem preko kreditnog sustava, premašila iznos sredstava na računu slobodnih plasmana (građani, trgovačka društva, država), pa se njen pozitivni saldo danas veže isključivo za pričuve Središnje banke.

Valja podsjetiti, kako su plasmani u inozemstvo o kojima je riječ predstavljali godinama sterilni novac koji je uz to, zbog negativne kamatne marže, utjecao na rast cijene kapitala, pa je njihova kolaterala za kreditne plasmane u zemlji bila izrazito pozitivan potez. Međutim, plasmanom tih kredita u potrošnju, umjesto u investicije, stvoren je dug prema inozemstvu, ali istodobno nisu time stvoreni i potencijali za vraćanje tog duga. Razumljivo je, kako u slučaju ugroze vanjske likvidnosti, velike rezerve HNB-a mogu i moraju biti stavljene u uporabu, međutim njihovim topljenjem pokreće se čitav niz pitanja vezanih najprije uz tečaj kune, a onda preko toga i uz stabilnost sustava u cijelosti.

Usporavanje trgovinskog deficita sve je manje izgledno, budući da robna proizvodnja u zemlji i nadalje propada, a i utjecaj deficita robnog sektora na bilancu uslužnog sektora sve je veći, što se najviše očituje u turizmu kao najsnažnijoj izvoznoj djelatnosti. Naime, svaki novi potrošač u turizmu multiplicira dohodovne učinke zemlje, ali i devizne manjkove, budući da naša proizvodna sfera rastom dohotka progresivno povećava devizni deficit.

Stoga još kao intervent ostaje država, i to uglavnom u poreznoj sferi. Međutim, ako interventne mjere poluče razultate, zasigurno će doći do usporavanja gospodarskog rasta ili pak teško održivih odnosa između sektora potrošnje stanovništva i infrastrukturnih investicija. Varijanta niže stope rasta BDP-a otvorila bi i napetosti u financiranju proračuna i zaposlenosti poglavito. Pod pretpostavkom da proračun održi stopu financiranja novim zaduživanjem, gospodarstvo takav manevar nije u stanju ostvariti. Troškovni udar takve vrste u gospodarstvu je moguće amortizirati jedino smanjenjem realnih plaća i otpuštanjem zaposlenika, pa bi konačnu cijenu opet platili oni koji žive od svoga rada.