Zašto se Amerika povukla iz Somalije nakon neuspješnog pokušaja hvatanja somalijskoga ratnog vođe Muhameda Farha Aidida i relativno neznatnog broja žrtava, a sada joj ne pada na pamet da zbog istih razloga, ali s neusporedivo većom "kolateralnom štetom", odustane od (službeno sve međunarodnije) okupacije Iraka? Zato jer se ispod iračkog pijeska (ne) kriju naftne zalihe u vrijednosti trilijuna dolara, što daje miran futurološki san američkim naftnim kompanijama. I američkoj grand strategy, naravno, budući da onaj tko kontrolira bliskoistočne zalihe nafte može kontrolirati kupce, cijene i razvoj. Takva se geopolitika moći, svojim geopolitičkim jezikom demonstracije sile i stvaranja paktova, manifestira i kao antiteza politici, posebice UN-a, težeći unipolarizmu koji bi se u međunarodnom poretku trebao spasonosno prihvaćati kao "prosvijećeni hegemonizam".

Jer, ako je bipolarizam bio tretiran kao politička nužnost pedesetak godina, sada kada ga više nema, isto to pravo trebalo bi pripasti (američkoj) unipolarnosti. To je logika nužne međuovisnosti središnje osi kotača i žica, gdje je metafora za središnju os SAD, dok žice čine one države koje žele imati superiorniju budućnost kao njegove saveznice. Međutim, američki hegemonizam nije nastao jučer, nego u hladnom ratu kao model zapadnog vodstva liberalnog svijeta, ali se krivo tumači da je bio suzbijan jedino od strane SSSR-a i lagerskih zemalja i da je bipolarizam bio jedina ravnoteža međunarodnog poretka. Takve interpretacije i služe za legitimizaciju "realnog unipolarizma", odnosno kao dokaz da novi bipolarizam zapravo više nije moguć. Zaboravlja se, namjerno ili ne, da je od 1961. u igri bio i treći faktor iliti Treći svijet okupljen u Pokretu nesvrstanih, koji je imao značajnu političku moć u UN-u dok je ovaj još bio politički snažna ustanova. Dakle, istina geopolitičkog bipolarizma i laž političkog bipolarizma bili su često u asimetriji što otvara prostore nadi u "novi antihegemonizam" koji djelatno zagovaraju Francuska i dio EU-a, a retorički Rusija i Kina, iako SAD vjeruje teoriji da svaka antiamerička strategija može voditi samo u kaos.

Što danas može zamijeniti umnogome potrošeno antibipolarno svrstavanje koje je politički otvorilo vrata proameričkom svrstavanju i moraju li se "odsvrstane" države neizbježno amerikanizirati? Čini se da više nije problem u slabosti nacionalnih država koliko u ograničenoj snazi SAD-a, što već pokazuju vojni, ekonomski i ljudski čimbenici poslijeratnog Iraka u koji se praktički kao vojni partneri via UN-a pozivaju i dojučerašnji protivnici, Srbija i Hrvatska! U tome se i sastoji "američki paradoks": Amerika je postala prevelika da bi je izazvale druge države, a premala da bi amerikanizirala svijet. I tu se onda upleće taj i za Ameriku nezgodni sinergetski efekt globalizacije, pa i CIA upozorava na njezinu opasnost za Ameriku. I zato je Americi tako potrebno ustanoviti međunarodna pravila o ma čemu — u skladu sa svojim društvom i svojim kapitalizmom i činiti utopijskim snove o mogućnosti realističkog suprotstavljanja njezinoj supremaciji ili potrebu za novim univerzalizmom.

U Americi je povoljno dočekana skica europskog ustava koji odbacuje ideju stvaranja Sjedinjenih Država Europe — jedinog entiteta kadrog da se postavi kao akter na međunarodnoj političkoj sceni, prihvaća se Kissingerov "telefonski broj" europskog ministra vanjskih poslova stoga što će europska vanjska politika ostati podređena međudržavnoj jednoglasnosti, a ne superdržavnom vodstvu, te se smatra nezamislivim da bi EU mogao vojno konkurirati američkim ratnim kapacitetima. Mnogo je toga bilo nezamislivo u glavama "realista" pa se ipak počelo obistinjavati. Tko bi 1991. mogao pomisliti da će desetak godina poslije tada neodlučna Europska zajednica imati danas u Makedoniji postrojbe svojih članica pod istom eurounijskom zastavom?! Da će svjetski otpor — kapitalizmu bez ljudskih ekonomskih prava — započeti kao "Battle of Seatle", tj. upravo u SAD-u?

Igrajući se riječima glede World Trade Organization (Svjetska trgovinska organizacija), britanska znanstvenica s Cambridgea Noreena Hertz ga je nazvala Whose Trade Organization (Čija trgovinska organizacija). Ona predlaže uspostavu World Social Organization (Svjetske socijalne organizacije) koja će se sučeljavati s WTO-om i regulirati globalne tržišne mehanizme kako bi se osigurala dugoročna zaštita ljudskih prava, radni standardi i okoliš. No, je li moguće djelotvorno ustanoviti WSO bez SAD-a, ako WTO više od svih čini efikasnim baš SAD?