Kapitalizam, uz regulaciju socijale i pravnu državu, jedina je alternativa diktaturi, u koju pored fašizma, nacizma, komunizma i islamskog fundamentalizma (talibanizma), spada i socijalizam, kao razvojna stuba do komunizma, kako su jugoslavenski marksisti učili one đake, koje je Šuvar ostavio bez njihove gimnazije

U razgovoru za Novi list od 16.8.2003. je šef Socijalističke radničke partije iznio neke krive interpretacije koje se odnose na pitanje lustracije, pitanje broja ubijenih Hrvata u Drugom svjetskom ratu, zatim Titove odgovornosti za Bleiburg, i pitanje novog socijalizma u 21. stoljeću.

Za eventualnu lustraciju ili provjeru političara bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima u vezi s kršenjem ljudskih prava je dr. Stipe Šuvar ispravno naveo da bi prvo trebalo lustrirati današnjeg premijera Republike Hrvatske, g. Ivicu Račana, pa tek onda njega, a s obzirom na dužinu staža u vrhu vladajuće komunističke partije u Titovoj Jugoslaviji. Međutim, Šuvar je javnosti podmetnuo kukavičje jaje kada je izrekao: “Jedina bi posljedica (lustracije) bila, da onda vi novinari ne biste možda smjeli samnom razgovarati”.

Netočno je, dakle, da novinari u slučaju lustracije nad Stipom Šuvarom ne bi sa Stipom Šuvarom smjeli razgovarati, jer lustracija u demokraciji ne obuhvaća totalitarni mrak nad pojedincem, kao što se vršio teror nad političkim zatvorenicima u SFRJ, nego moralnu zaštitu većine od prijašnje zlouporabe manjine. Lustracija u demokraciji ne znači zabranu javnog nastupa, nego zabranu obnašanja državnih dužnosti, dok novinari i te kako smiju s lustriranim osobama razgovarati, što se vidi na primjerima u Njemačkoj, Češkoj, Bugarskoj i drugdje gdje su provedene lustracije nad bivšim komunistima.

Naravno da lustraciju neće sami nad sobom provesti bivši komunisti, tako da se g. Stipe Šuvar za sada ne mora bojati, jer su njegovi drugovi u Hrvatskoj na vlasti u kontinuitetu od 1945. do danas, uključujući današnji dan. Šanse da u Hrvatskoj danas predsjednik Republike ili premijer ili predsjednik Hrvatskog sabora postane osoba koja nikada nije bila komunist ili suradnik političke policije ravne su šansi da u SAD uskoro predsjednik postane osoba crne boje kože, a šanse su kod nas male, zato što bivše komuniste, zvali se oni reformirani, socijalisti, ili socijal-demokrati, podupire Zapad, i to iz razloga rasprodaje nacionalnih, interesa, prirodnih resursa i narodnog gospodarstva Hrvatske - u zamjenu za odustajanje od “Nuernberških pocesa” za zločine komunizma.

Brojke žrtava Hrvata, koje je g. Šuvar iznio, odnose se samo na ratne žrtve Drugog svjetskog rata, koji je u Europi službeno završio 9. svibnja 1945. godine, ali ne i na poratne žrtve od 10. svibnja 1945. nadalje. Znači, g. Šuvar opet boluje od “paralize”, jer nakon A opet nije u stanju reći i B.

Pod A je broj ratnih žrtava Hrvata oko 200 tisuća, u što je uključeno 50 tisuća u ratu i borbi poginulih vojnika NDH i tri tisuće civila NDH koje su partizani ubili za vrijeme terorističkih akcija koje su od 1941. do 1945. provodili na željezničkim prugama u NDH, na javnim objektima i objektima oružanih snaga NDH, poput nadzornih punktova uzduž prometnica i napada na policijske stanice.

Pod B broj poratnih hrvatskih žrtava iznosi također oko 200 tisuća, što sve skupa iznosi preko 400 tisuća Hrvata ubijenih u ratu i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, čime je postotak hrvatskih žrtava, nažalost, preko 10 posto od tadašnjeg ukupnog hrvatskog stanovništva, a to opet znači da su Hrvati podnijeli isti teret žrtava kao Sovjeti (Rusi i Ukrajinci itd.), Poljaci i Nijemci.

Također podsjećam g. Šuvara kako je beogradska i jugoslavenska Politika 1. veljače 1951. godine prenijela izjavu Aleksandra Rankovića da je “kroz naše zatvore prošlo je od 1945. do 1951. godine 3 milijuna 777 tisuća lica, a likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja”. Među tih pola milijuna “narodnih neprijatelja” bilo je oko 200 tisuća Hrvatica i Hrvata.

Partizani nisu ubijali ratne zarobljenike i civile samo nakon rata, nego i za vrijeme Drugog svjetskog rata: nakon prvog pada grada Travnika u partizanske ruke u listopadu 1944. godine su jugoslavenski partizani i komunisti ubili oko 2.200 građana i branitelja Travnika, i to ne samo zarobljene ustaše-vojnike, koje su skidali do gola i doslovno klali, nego i đake franjevačke gimnazije, časne sestre Rimokatoličke crkve, franjevce i travničke civile, koji su u tako velikom broju ubijeni iz osvete jer je u osvajanju tog srednjobosanskog grada poginulo u borbi više od 1000 partizana (ustaša i domobrana poginulo je u borbi oko 110).

I naravno da je generalni sekretar CK KPJ i maršal Josip Broz Tito juridički, politički i moralno odgovoran za genocid nad hrvatskim narodom, počinjen u svibnju i lipnju 1945. godine - masovna ubojstva u rangu nekoliko mega i super-Katyna, jer je sve te zločine naredio, te je ljubimac jugo-komunista Tito masovni ubojica za pisaćim stolom. Pitanje Titove odgovornosti za Bleibrug g. Šuvar nije krivo interpretirao, jer na njega nije direktno ni odgovorio.

Do novog socijalizma u 21. stoljeću će doći samo u slučaju da Šuvarovi socijalisti po uzoru na Lenjinove boljševike budu izvršili državni udar, razjurili parlament, strijeljali demonstrante i preuzeli izvršnu vlast, uveli masovni teror protiv civilnog stanovništva, zabranili višestranački sustav, uveli jedno-partjski sistem i provodili diktaturu proletarijata nad proleterima Hrvatske, koji su, zahvaljujući Tuđmanu i Račanu, siromašniji danas nego u, vrijeme Karla Marxa.

Kapitalizam, uz regulaciju socijale i pravnu državu, jedina je alternativa diktaturi, u koju pored fašizma, nacizma, komunizma i islamskog fundamentalizma (talibanizma), spada i socijalizam, kao razvojna stuba do komunizma, kako su jugoslavenski marksisti učili one dake, koje je Šuvar ostavio bez njihove gimnazije, reagira prof. Goran Jurišić iz Zagreba.