Glas za HSS – glas je za SDP, to bi trebala biti jedna od udarnih HDZ-ovih izbornih parola. Iz te Sanaderove najave slijedi da ni naredni izbori neće biti glasanje »za«, nego ponovo, kao i na gotovo svim dosadašnjim izborima, izjašnjavanje »protiv«.

Šef najveće hrvatske stranke zapravo otkriva da će predizbornu kampanju intonirati negativno. Gradit će je na opanjkavanju drugih. Konkretno na prokazivanju HSS-a kao suradnika SDP-a. HDZ-u je Tomčićeva stranka nužna za postizbornu koaliciju i s tim je ciljem na svaki način pokušava pritisnuti. Ali Sanaderova izborna poruka istodobno puca i na dezavuiranje SDP-a, jer implicite tvrdi da je partnerstvo s tom strankom apsolutno neprihvatljivo. Tako ispada da se udara po HSS-u, a zapravo ratuje protiv SDP-a.

Socijaldemokrati također računaju da im je glavni izborni adut – kontra HDZ-u. Vlasti blisti medijski analitičari smatraju da bi Račanova vlast svoju izbornu kampanju trebala bazirati na forsiranju uvjerenja kako je ona jedina ozbiljna brana povratku HDZ-a na vlast. Kažu, i naredne bi izbore, baš kao i one prethodne, trebalo shvatiti kao izjašnjavanje o HDZ-u. Na tome bi, kao, trebalo mobilizirati biračko tijelo SDP-a, ali i sve one koji smatraju da HDZ-ov come back nosi velike rizike za Hrvatsku.

Strah od povratka HDZ-a na vlast i dosad je funkcionirao kao glavna poluga discipliniranja SDP-ova biračkog tijela. Svako njegovo nezadovoljstvo vlašću na taj se način pokušava relativizirati i neutralizirati. Moguće je govoriti o namjernom držanju lijevog elektorata u statusu zarobljenika tih strahova. Račan je u nastupu iskrenosti znao priznati da mu odgovaraju marševi desnice, jer se njegovi birači, užasnuti tim crnim provalama, ponovo homogeniziraju. Da bi isti mehanizam opet mogao funkcionirati pokazao je njegov nedavni nastup na jednom antifašističkom skupu u Istri. Račan je okupljenima priznao da njegova vlast lopove nije pohapsila, ali im se zato naslikao uz Titovu fotku. Uzvratili su mu pohvalama da je svoju vladavinu opravdao te oni, rekoše, neće dopustiti da desnica dođe na vlast.

Dvije najjače stranke, dakle, izbornu kampanju žele graditi na međusobnom kontriranju. To nije dobro za izbornu utakmicu, jer je svodi samo na golo suprotstavljanje i negativnu retoriku. Nema rasprave o budućnosti zemlje, različitim viđenjima i ponudama, bitna je samo opreka između dvije strane. U takvoj situaciji vladajućima je moguće da ne polažu račun o tome što su u dosadašnjem mandatu napravili, važno je samo to da su oni brana povratku HDZ-a na vlast. To je jedini argument, jedina preporuka i vrijednost. Isto je i s opozicijom. HDZ ne mora ništa nuditi, ne mora dokazivati da se promijenio, da mu je moguće vjerovati; do vlasti ponovo kani uzjahati na furioznom kontriranju SDP-u.

Tako stilizirana izborna kampanja odgovara jednoj i drugoj stranci, jer ih oslobađa potrebe ozbiljnog osmišljavanja izbornog programa. Odgovara velikima, jer se cijelo predizborno nadmetanje fokusira na samo dvije stranke. Ostali kao da nisu potrebni. Djeluju kao mališani kojima je mjesto pod stolom dok se veliki tuku. Ali svođenje pluralizma ukupne političke scene na crno-bijelu dihotomiju (bez obzira koja se od te dvije strane doživljavala kao mrak), krajnje je opasno. Jer reducira ponudu. Jer vodi u polarizaciju. Jer nesnošljivošću i mržnjom truje javni diskurs. Jer raspiruje iracionalnosti. A izbori bi ipak trebali podrazumijevati koliko-toliko racionalnu odluku.