U nedavnom izvještaju UN-a ističe se podatak o približno 10 posto siromašnih u Hrvatskoj / Taj postotak odgovara onome iz istraživanja Svjetske banke još iz 1998. godine, a odnosio se na nacionalnu granicu siromaštva / Apsolutna granica siromaštva iznosila je 4,3 posto - to bi značilo da imamo oko 200.000 siromašnih osoba, što Hrvatsku ne svrstava među zemlje s velikim brojem siromašnih / Prema jednom pokazatelju ipak smo bili »posebni«: među siromašnima je zabilježen vrlo velik postotak starijih i osoba koje su nesposobne za rad

ZAGREB, 25. kolovoza - Većina istraživanja o rasprostranjenosti siromaštva u Hrvatskoj u odnosu prema rasprostranjenosti siromaštva u svijetu u posljednje vrijeme daju vrlo slične rezultate. Tako se i u nedavno objavljenom izvještaju Ujedinjenih naroda ističe podatak o približno 10 posto siromašnih u Hrvatskoj. Riječ je o postotku koji odgovara onome iz istraživanja Svjetske banke još iz 1998. godine, a odnosio se na nacionalnu granicu siromaštva. Prema tom kriteriju, koji uključuje pretpostavku da su siromašne osobe one čiji su godišnji prihodi manji od 15.200 kuna (iznos je utvrđen 1998. godine), ili oko 1260 kuna mjesečno, u Hrvatskoj je, doduše, bilo 8,4 posto siromašnih. No, kako to istraživanje nije obuhvatilo područja koja su prethodnih godina bila obuhvaćena ratom, ukupan broj siromašnih procijenjen je između 10 i 12 posto. Prema posljednjem popisu stanovništva, to bi značilo da u Hrvatskoj ima barem oko 500.000 siromašnih.

S druge strane, apsolutna granica siromaštva, koja se utvrđuje radi usporedbe tih pokazatelja s drugim zemljama, iznosila je 4,3 posto. To znači da, prema međunarodno usporedivim kriterijima, imamo oko 200.000 siromašnih osoba, što Hrvatsku ne svrstava među zemlje s velikim brojem siromašnih.

Ta istraživanja u obzir uzimaju samo parametre koji se odnose na temeljnu egzistenciju, kao što su prehrana i stanovanje, a istraživanje je pokazalo da u tom segmentu nismo bitno različiti od mnogih drugih zemalja. Naime, među siromašnima su prevladavale slabo obrazovane osobe, ljudi bez redovnog posla ili oni koji nisu redovno plaćeni (u to je doba bilo oko 150.000 ljudi koji mjesecima nisu primili plaću).

Ako bismo danas primijenili iste granice siromaštva koje su utvrđene 1998. godine, među umirovljenicima je između 300.000 i 350.000 onih za koje bi se moglo reći da žive na granici siromaštva (naravno, ako im je mirovina jedini prihod), jer oko 500.000 ljudi ima manje od 1500 kuna mirovine. Ako bi se pak ta granica uvećala s obzirom na porast troškova života koji je u međuvremenu zabilježen, u kategoriju siromašnih moglo bi se ubrojiti i pola milijuna umirovljenika, što je samo nešto manje od polovice te populacije.

Specifičnost siromaštva na »hrvatski način« bila je i činjenica da je ono u većini slučajeva dugoročno stanje, odnosno da osobe koje zapadnu u teškoće iz njih vrlo teško izlaze, često i unatoč državnoj pomoći. To se posebno održava u slučaju osoba koje u srednjim godinama ostanu bez posla, od kojih mnogi na evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dočekaju - mirovinu.

Naime, osnovica za utvrđivanje prava u sustavu socijalne skrbi iznosi 400 kuna, s tim da se ona za određene (i malobrojne) kategorije korisnika uvećava. To znači da će osoba ostvariti pravo na pomoć ako su joj mjesečni prihodi manji od 400 kuna, te da će ostvariti pravo na pomoć do tog iznosa. Treba ipak naglasiti da ukupna pomoć koju samac ili obitelj mogu ostvariti može biti viša.

No, istraživanja koja su provedena u sklopu ispitivanja granice siromaštva pokazala su i da je pomoć vrlo loše raspoređena, odnosno da stvarno siromašnima odlazi manje od 10 posto ukupnih sredstava koje za tu namjenu izdvaja država. Samo u sustavu socijalne skrbi, naime, postoji 13 različitih prava, dok se broj socijalnih naknada koje se i u nekim drugim resorima mogu ostvariti penje na više od 30, pri čemu se često ne primjenjuju isti kriteriji, ili se pomoć u nekim slučajevima duplira. Tako država za socijalne programe troši mnogo, ali njima ne rješava sve probleme.

Jedan od primjera za to je i razlika između procijenjenog broja siromašnih i onih koji primaju takvu pomoć - gledano prema nacionalnom pragu, prema kojem imamo oko 10 posto siromašnih, u Hrvatskoj osnovnu socijalnu pomoć prima samo trećina onih kojima je pomoć potrebna. U svibnju ove godine, naime, imali smo oko 120.000 korisnika pomoći za uzdržavanje. Primjer za to je i činjenica da se s ukupnim izdvajanjima za različite socijalne programe, koja se kreću oko 26 posto bruto domaćeg proizvoda, Hrvatska ubraja među zemlje s izrazito visokim izdvajanjima za tu namjenu, ali efekti baš i nisu odgovarajući.

Tako su, primjerice, stručnjaci sa Studija za socijalni rad na zagrebačkom Pravnom fakultetu utvrdili da osnovna socijalna pomoć ne rješava ni temeljne egzistencijalne potrebe ugroženih građana: 1998. godine, kad je osnovica za utvrđivanje pomoći još iznosila 350 kuna, utvrđeno je, naime, da za prehranu samca mjesečno treba oko 570 kuna, što znači da je pomoć daleko od potreba. Istraživanje je, osim toga, pokazalo da samo 18 posto onih koji primaju osnovnu socijalnu pomoć njome može podmiriti troškove prehrane.