Trogodišnja zajedljiva pitanja Dražena Budiše o izvorima financiranja predsjedničke kampanje Stipe Mesića vratila su mu se surovom logikom bumeranga ravno u vlastitu stranačku kasu. Kontroverzni poduzetnik i trgovac oružjem Zvonimir Zubak je, prema vlastitim riječima i prema djelomičnom priznanju Dorice Nikolić, na nezakonit način financirao izbornu kampanju HSLS-a. Loša političko-financijska savjest se obila o glavu i HDZ-u, jer je jednako kontroverzni poduzetnik Stipe Gabrić Jambo, netom nakon što je izbačen iz te stranke, "otkucao" bivše stranačke drugove, pogotovo Šeksa i Bebića, tvrdeći kako im se morao finacijski ulagivati za neku vrst političke zaštite.

Ovim svjedočenjem političkih pokajnika otvara se Pandorina kutija crnog političkog tržišta u Hrvata, koje bi po opsegu i zlosretnosti moglo biti jednaka crnom tržištu droga. Mnogima se sada tresu gaće dokle to buđenje političkih pokajnika - koji sada od nove vlasti i javnosti traže status zaštićenog svjedoka - može ići. Ne bi bilo nikakvo čudo kada bi slični tipovi progovorili o financiranju izbornih kampanja Stipe Mesića (koji se otvoreno i intimno sada druži s Jambom), SDP-a, HSS-a, HNS-a i drugih stranaka i političara.

Možda se upravo zbog toga ovo pitanje u javnosti od većine političara plasira kao moralno, a ne i pravno pitanje. Možda zato Državno odvjetništvo ne reagira na navode da su milijuni kuna nezakonito godinama trošeni na političko reketaranje i političke izbore. A banalna je istina da je ovo prije i poslije svega kriminalno pitanje, pa bi za eventualnu laž o političkom reketu morali odgovarati oni koji su je izrekli (zbog čega Budiša i HSLS još nisu tužili Zvonimira Zubaka?!), ili bi za kriminal morali zakonski odgovorati i primatelji i davatelji političko-reketarskih usluga. Sve se ovo događa upravo u predizborno vrijeme i stoga bi se politička kasta, ako želi ne zadržati, nego povratiti izgubljenu političku vjerodostojnost, trebala mnogo ažurnije prihvatiti raščišćavanja crnog političkog tržišta u Hrvata. Financiranje političkih stranaka i političara očito postaje vruća i prvorazredna društvena tema. Pitanje je samo postoji li i jedan političar u Hrvatskoj koji može izaći neopečen iz te vatrene stihije. Čini se kako su se i političke stranke i političari proteklih trinaest godina ponašali kao i hrvatski nogometni klubovi koji nisu plaćali porez državi koju vole, niti su registrirali prihode od prodaje igrača. Opravdanje nogometnih poduzetnika glasilo je tako hrvatski apsurdno - bila su takva vremena i nitko nije plaćao, to nam se toleriralo, pa zašto bi sada netko retroaktivno inzistirao na tome? Vjerojatno su sada oči tih direktorskih genija kao i drugih maštovitih hrvatskih poduzetnika uprte u izvršnu i sudsku vlast i pitaju: a što ćete sada, gospodo, oćete li pisati kaznene prijave sami protiv sebe, pa da vas vidimo u TV Dnevniku kako vas privode s lisičinama na rukama?

Eto, konačno, nakon trinaest godina, na red za ekonomsko poslovanje došla je politička elita na svim razinama, i to zahvaljujući poduzetnim mangupima u vlastitim redovima koji se nadaju da će na taj način moralno legitimirati svoje bogatstvo, a pravno zataškati kontrolu porijekla imovine. "Ubojice i varalice, to smo mi Glembajevi", progovorio bi Krleža kroz staru Glembajevicu o poduzetničko-političkoj klasi koja je u Hrvatskoj stasala krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ako ne žele trajno zadobiti etiketu modernih Glembajeva, hrvatski bi političari i poduzetnici, barem oni pošteniji i časniji među njima, morali hrabro i bučno zahtijevati i pokrenuti akciju "čistih ruku". U suprotnom će antipodzetnička i antipolitička klima u ovoj državi stravično bujati, a to je za društveni razvoj i gospodarski napredak doslovno katastrofalno. Samo, ta se akcija ne bi smjela očitovati u osnivanju kojekakvih apriori neučinkovitih komisija, već u odlučnoj i čvrstoj akciji Državnog odvjetništva i policije, uz punu potporu politike i državnih institucija.

Pa opet, kroz čitav ovaj tekst se, nećemo glumiti naivnost, kao ukleti duh provlači pitanje: ali, majstore, da se nisi malo zanio, pa kako misliš da će političari i najbogatiji poduzetnici, kao najmoćniji među nama, suditi sami sebi? Jest, istina je: karavane prolaze, a psi i dalje laju. Ali ako se tim, u moralni, pravni i politički kriminal uljuljkanim moćnicima može barem malo zagorčati život znatnijom količinom medijskih decibela, cilj je barem svojim najmanjim dijelom postignut. Naime, toj je ekipi sada više nego do ičega stalo da se sada, nakon razdoblja prvobitne akumulacije političkog i financijskog kapitala, odnosno bezočne pljačke, u društvu pozicioniraju kao legitimne poslovne, moralne i političke veličine. E, neće ići.