HDZ je sav razdragan jer je najbolje držeća stranka u Hrvatskoj. S obzirom da se prije tri godine činilo kako mu nema spasa, to jeste neki uspjeh. Ali ozbiljno, taj rezultat ne govori o snažnoj stranci. SDP je, čini se, zaustavio silazni trend i malo se odmakao od dna o koje je početkom godine neslavno lupio. Ali i njegov je skor jad i bijeda. S tako skromnom potporom teško je voditi zemlju. Dvije su se najuspješnije stranke stabilizirale na vrlo niskim granama.

Situacija je po njih još poraznija kad se ti rezultati kombiniraju s upravo objavljenim podatkom da 87 posto građana ne zna koja bi stranka mogla riješiti ključne probleme društva – nezaposlenost, drogu, kriminal, korupciju, niske mirovine, privatizaciju... Istraživanje GfK centra zapravo kaže da Hrvatska ni od jedne stranke ne očekuje rješenja. Devet od deset građana na ukupnoj hrvatskoj političkoj pozornici ne vide stranku za koju bi mogli vjerovati da će na vlasti uspješno funkcionirati.

Samo sedam posto smatra da bi navedene probleme mogao riješiti SDP, šest posto tipuje na HDZ. To znači da tim strankama ne vjeruje ni polovica onih koji tvrde da će im dati glas. Ili barem od njih ne očekuju nikakav stvaran rezultat. Situacija je pomalo iracionalna. Izbori uobičajeno služe tome da bi se izabrala vlast za koju većina stanovništva smatra da će najuspješnije voditi zemlju. U Hrvatskoj uspješnost vladanja nije uračunata. Biračko će tijelo glasati za HDZ, ili za SDP, ili za neku treću stranku, ali iz razloga koji su nejasni i uglavnom se ne mogu smatrati racionalnim: po inerciji, podrazumijevajućoj ideologiji, po simpatičnosti lidera, slijedom negativnih raspoloženja prema nekima drugima... Glasat će za Račana, jer im se Sanader ne sviđa ili da se HDZ ne vrati na vlast. I obratno. Svoj izbor uglavnom neće vezati uz programe, projekte, izborna obećanja, realizaciju nekih svojih interesa. Dat će im glasove, ali o povjerenju tu se ne može govoriti.

Hrvatska, dakle, od svojih političara ništa ne očekuje. Dovedena je u fazu kad su joj svjetla uglavnom pogašena. Prošla je vlast bila kakva je bila, sadašnja je iznevjerila nadu da će doći do promjene. Hrvatska ne vidi politiku ni stranku koja je sposobna izvesti zemlju iz problemima bremenite situacije. Zato će se birati ne s očekivanjem nečeg boljeg, nego na osnovu irelevantnosti. Zato ni predstojeća kampanja sigurno neće biti nabijena emocijama kao prethodne. Teško da će se nacija moći ufurati u osjećaj da se nešto važno odlučuje. Stoga je netočno govoriti o stabilizaciji, ako se tapkanje u mjestu ne smatra stabilnošću. Zbog ogromne rezerviranosti javnosti spram ukupne političke klase ni jednoj vlasti neće biti lako. S tankim je legitimitetom teško vladati. Ali još je teže onima koji će birati, mada smatraju da izbora zapravo i nema.