Taktički najjači predizborni potez – umjesto HDZ-a ili šireg oporbenog bloka – povukao je prekjučer premijer Ivica Račan, zatraživši sazivanje izvanredne sjednice Hrvatskog sabora za srijedu, 3. rujna. Procijenivši, valjda, da je tobože najjača oporbena stranka, Hrvatska demokratska zajednica, u opasnom rasulu, a da – osim malog, bezazlenog i izvanparlamentarnog Šuvareva SRP-a – ni jedna od ostalih oporbenih stranaka nema konceptualni odgovor na novu socijalno-razvojnu dramu, nego smušeno plutaju od udice do udice, spreman je stati pred Sabor i najširu javnost na prevruće teme rebalansa proračuna, enormnog vanjskog duga, kronično previsokog vanjskotrgovinskog manjka i sve brojnijih kontroverzi u privatizaciji.

Da u Hrvatskoj postoji kvalitetna, snažna, stabilna i principijelna oporbena stranka, koalicijska bi vlada na bilo kojoj od navedenih tema pala prije izbora, a izbore bi sigurno izgubila. No, kako takve adrese nema, aktuelna vlast može mirno broditi dalje, prikazujući sve dugove, deficite, stečajeve i gubitke imovine kao prolazne pojave ili čak kao uspjehe na putu u Evropsku uniju.

Jer, još od Tuđmanova vremena, kada je Hrvatska počela predaju cjelokupna bankarskog i financijskog sustava strancima, a da to nije odmjeravala u sklopu cjelovite koncepcije razvoja zemlje, kao što se isto radilo i u slučaju predaje HT-ova monopola monopolu Deutsche Telekoma, pa i u dugom nizu značajnih privatizacija u turizmu, medijima i trgovini, ni Račanova ekipa ulaganja u ceste, kao ni nastavak privatizacije i inozemnog zaduživanja, nije smještala u konceptualni odgovor na upit: a što će biti poslije (kad se prezadužimo i sve vrednije predamo strancima).

Građanin, koji se prezaduži (da bi imao dobar automobil ili zgodno plovilo, i usput visok opći standard), koji istodobno sam malo što proizvodi ili stvara (da bi mogao uredno vraćati dugove), i koji istodobno proda vlastitu kuću ili zemljište od kojeg je i u kojem je mogao živjeti, ako je još imalo razuman, dobro zna što ga čeka. Kada to isto radi cijela država i mnogi njezini građani, kada se u samo četiri godine vanjski dug zemlje udvostruči, kad izvoz pokriva manje od 45 posto uvoza, kad se kroz turizam prodaje pretežno uvozna roba, kad se gomilaju i koncesije i državna jamstva strancima, i kada gotovo sve što vrijedi prelazi u posjed velikih inozemnih kompanija i banaka, a na tisuće kuća i privatnih parcela na atraktivnim lokacijama također preuzimaju stranci, tada bi se bar parlament te zemlje morao upitati: pa, kamo mi to idemo. Jučerašnje mjere Savjeta HNB-a protiv novog zaduživanja samo potvrđuju da je vrag odavno zaboravio na šalu.

I ne samo da se, na kraju te balade, andersenovski, postavljaju takva i slična pitanja, nego da se, napokon, ponude i cjeloviti odgovori: kako zaustaviti rasprodaju vlastite zemlje, kako obnoviti i modernizirati njezinu industrijsku i poljoprivrednu ponudu, kako povećati izvoz, te turizam spasiti od sve otvorenije »tajlandizacije«, a prirodu i gradove, pa i metaforički primjer – Dubrovačke ljetne igre – od svakovrsne devastacije (otpadom, bukom, drogom, kriminalom, nekulturom...).