Ima zemalja koje su ispunile eurounijska očekivanja i kriterije za primanje u EU, ali, poput Slovenije i Slovačke, nikako ne mogu izići iz simboličke anonimnosti, jer ih se često zamjenjuje ili im nedostaju događaji koji bi privlačili širu medijsku pozornost. Hrvatska je ovoga ljeta očuvala svoj renome poznatije zemlje zahvaljujući požarima, za koje je imala zakonska, ali ne sistemska, infrastrukturna rješenja, pa su trajali toliko dugo da budu prekomjerno zabilježeni u europskim medijima, ali i protegnutom turizmu. Mnoge veće države od Hrvatske ljute se na činjenicu da tako mala zemlja nerijetko kotira bolje u europskom zemljopisu, pridavajući zasluge za to najviše turizmu i gotovo osam milijuna ovogodišnjih posjetitelja kao besplatnih hrvatskih promotora. Slovenski mediji s toga "prohrvatskog" aspekta i kritiziraju slovenskog premijera Antona Ropa koji umjesto u Grčkoj ili Španjolskoj radije ljetuje u Hrvatskoj, čime joj navodno olakšava pregovaračke pozicije.

Tu bi atraktivnost trebalo znalačkije koristiti i postaviti stvari tako da turizam postane i sredstvo hrvatskog europropagiranja. Često se turistima na granici ili na autocesti nude bočice s vodom ili prospekti kao da su se oni uputili na ljetovanje bez ikakve ideje o odredištu i kao da ne živimo u doba Interneta gdje se virtualni posjeti događaju svakog trena. Putnicima iz EU-a i zemalja kandidatkinja imalo bi smisla dijeliti materijale, ne samo na granici nego i u svim turističkim mjestima i odmaralištima, o Hrvatskoj kao eurounijskog državi od 2007., čime bi se pokazao hrvatski proeuropski interes, stvaralo bolje receptivno raspoloženje u zemljama primateljicama, ali i nacionalna politička svijest o neodgodivoj pripadnosti EU-u. Sve to ne može biti posao jedino Ministarstva za europske integracije, nego i svih ostalih ministarstava kako se to pokazalo prigodom ispunjavanja eurounijskog upitnika. Na njega se za sada polovično odgovorilo, što i nije neuspjeh s obzirom na sezonu godišnjih odmora, ali kako postići uspjeh odgovarajući na ključno pitanje o strategiji hrvatskoga gospodarskog razvoja?

Jer kada bi Hrvatska uistinu imala svoju vlastitu dugoročnu strategiju ekonomskog napretka, tada bi već bila u položaju Norveške i možda ne bi ni imala interesa da svoje profite dijeli s manje razvijenim europskim državama. Problem za Europsku uniju i jest u tome što budući kandidati smatraju da će pomoć za vlastiti razvoj dobivati neprekidno i direktno iz Bruxellesa, a ona i pravi takve upitnike (kakve nisu dobivale prvobitne članice) želeći da dobije uvid u stvarno i potencijalno financijsko stanje zemlje aspirantice. Međutim, kako je to nedavno napisala najmlađa europska prodekanica, 33-godišnja Malgorzata Bonikowska iz Varšave, Europska unija nije bankomat! A upravo je tako Hrvatska shvatila svoj put u EU i u — zaduživanje! Najprije se borila s političkim i demokratskim deficitom jer se nije mogla izvući iz kruga usporedbe s kaotičnom Srbijom i BiH, da bi na posljetku bila analogijski osuđena na ekonomsko društvo s Rumunjskom i Bugarskom, što je ne približava krugu srednjoeuropskih zemalja oko kojih se početkom 1990-ih statistički vrtila.

S 19 milijardi vanjskog duga, Hrvatska i ne može razmišljati o strategiji ekonomskog razvoja, nego tek možda o taktici novog zaduživanja radi vraćanja dospjelih dugova. Lakoća kojom su se premašili svi limiti realnog ekonomskog zaduživanja bila je u funkciji izgradnje hrvatske slike kapitalizma koji ne može biti drugo nego permanentno posuđivanje i trošenje tuđega, a ne zarađivanje vlastita novca. Čitav se ekonomski razvoj i sveo na nabavu i transfer takvog novca u krpanje proračuna. Strategija razvoja ogledala se u tome da se alimentira megabudžet koji bi imao osigurati kakav-takav socijalni mir i političku pobjedu na izborima koja nije donosila ništa novo jer je ostajala unutar ovakvog (ne)razvojno začaranog kruga. Zato je sa strateške točke potpuno svejedno tko će pobijediti na sljedećim izborima, budući da strukturalno ne može obećati vizionarsko pametniji i proizvodno intenzivniji razvoj.

Zbog toga i jest teorijska sreća u praktičnoj nesreći da postoji Europska unija, koju bi u protivnom valjalo izmisliti, jer je jedini kontrolor stvarnih kretanja i odlučivanja hrvatske unutarnje i vanjske politike - koji su gotovo sve političke stranke voljne hiniti da prihvaćaju. I pozicijski i opozicijski političari obožavaju kad dođe netko iz Bruxellesa govoreći im da su i oni političari europskog kalibra. Oni to kažu i radi "kurtoeurope" iliti kurtoazije, a ne što je to uvijek istina, jer bi u protivnom Hrvatska već sljedeće godine postala članicom EU-a, a oni doslovce političari EU-a.