U Republici Hrvatskoj od 1990. godine naovamo tranziciju provode lijevo i desno krilo centralnog komiteta bivšeg saveza komunista Hrvatske kako ne bi zaživio stvarni parlamentarizam. Sadašnja garnitura na vlasti nije samo talac vlastite neodlučnosti, nesposobnosti i nespremnosti za raskid s HDZ-ovim modelom vladanja, već je omogućila i dopustila u vojno-obavještajnom i političkom sustavu postojanje paralelnih struktura vlasti sastavljenih od kosovaca i udbaša

U nadnaslovu ovog teksta citirana je izjava dr. Anđelka Milardovića Novom listu od 16 kolovoza 2003. koja vrlo određeno, premda s dozom nepotrebne ironije, precizira uzroke i razloge tapkanja Republike Hrvatske i hrvatskog društva u slijepoj ulici. U Hrvatskoj, za razliku od pokreta Solidarnost u Poljskoj ili Građanskog foruma u bivšoj Čehoslovačkoj, koji su srušili komunističku vlast, nije došlo do smjene komunističkih struktura na vlasti, već je lijevo krilo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske ustupilo privremeno vlast desnom krilu istog Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. HDZ utemeljuju 1989. godine komunistički tvrdolinijaši uz pomoć tada već olabavljenog Saveza komunista Hrvatske, a sve u cilju da se komunisti preobraze u nacionaliste i kapitaliste da bi zadržali svu vlast u svojim rukama pod drugim imenima i simbolikom.

U čemu leži problem i zašto se demokratske snage i javnost u Hrvatskoj nisu mogle uspješno oduprijeti ovom paklenskom scenariju?

Američka CIA vratila je nedavno njemačkoj vladi i saveznom državnom tužilaštvu tajne dosjee članova i suradnika bivše zloglasne istočnonjemačke službe državne sigurnosti Stasi. Neki od gotovo 50 tisuća agenata i suradnika i dan današnji sudjeluju i rade u državnim službama, parlamentu, sudstvu, policiji, vladi, Državnom odvjetništvu, sigurnosnim službama, itd. Premda je za mnoga kaznena djela koja su počinili nastupila zastara, još uvijek nekima od njih, nakon što budu razotkriveni, prijeti gubitak državne ili javne službe, odnosno mogli bi letjeti s posla.

U Hrvatskoj je pred gotovo pune dvije godine obnovljena inicijativa za osnivanjem Ureda za ispitivanje zločina komunizma i donošenje Zakona o reviziji političkih presuda od 1945-1990. godine, ali ta inicijativa ostala je bez odgovora u ladici predsjednika Odbora za pravosuđe g. Luke Trconića i predsjednika Odbora za zakonodavstvo g. Josipa Leke.

U odnosu na neke susjedne zemlje koje su se nalazile pod željeznom zavjesom, ali su se relativno na vrijeme i odlučno suočile s najtamnijim stranicama komunističke strahovlade i totalitarne represije (u Budimpešti je 2002. godine otvorena Kuća strave o zločinima mađarskih komunista, koja je prepuna posjetitelja koji plaćaju skupe ulaznice od 15 eura), u Hrvatskoj kao da je vrijeme stalo 1945. godine, te stvarnost u tom pogledu zaostaje čak i iza jedne Albanije. U najnovijoj nivelaciji Kaznenog zakona, sankcioniraju se fašizam i nacizam ali se izrijekom namjerno izbjeglo spomenuti treći stup totalitarne strahovlade nad Hrvatskom u 20. stoljeću– komunizam, odnosno Titov socijalizam.

Rijetki su, nažalost, u Hrvatskoj novinari i političari koji javno i bez straha postavljaju sebi pitanja zašto su od hrvatske ruke ubijeni istaknuti hrvatski domoljubi i branitelji poput Barešića, Paradžika (jedan od počinitelja ovog zločina danas je visoki djelatnik Policijske uprave zagrebačke), generala HOS-a Kraljevića, Šabića, Vujnovića, Zrne i dr. i zašto se neki od tih predmeta namjerno drže na dnu ladice Mladena Bajića, državnog odvjetnika RH, uostalom kao što je to bio slučaj i kod njegovih »slavnih« prethodnika. Odgovor je jednostavan i vrlo jasan: mnogi bi u protivnom, koji sada uživaju visoke državne mirovine ili još sjede u visokim predstavničkim i državnim tijelima trebali biti smijenjeni ili bi završili na optuženičkoj klupi, a to ova koalicijska vlada, vjerojatni alter ego HDZ-a, ne dopušta, jer se čini da je u prešutnoj nagodbi s Tuđmanovim sljedbenicima.

Jedan od najvažnijih razloga zbog čega Republika Hrvatska znatno kasni u preobrazbi u demokratsko društvo i visoko razvijeno i uređeno gospodarstvo jest činjenica da su hrvatsku vladajuću političku elitu činili i u doba jugokomunizma i u vrijeme uvođenja privida višestranačja 1990. godine istaknuti članovi centralnih i republičkih komiteta jednog te istog jugoboljševičkog Saveza komunista Jugoslavije, te su upravo oni u suradnji sa najistaknutijim dijelovima represivnog aparata komunističke strahovlade i jugoprivrednicima onemogućili raskid sa starim sustavom i njegovim nosiocima.

Umjesto raskida s jednostranačkim modelom vlasti, uveli su u upotrebu već dobro pripremljen blef, odnosno prijevaru pod nazivom tranzicija, dakle, prijenos iz jednopartijskog sustava vlasti u lažno višestranački odnosno pseudoparlamentarizam, u kojem pod prividom višestranačja zapravo djeluje jedna te ista boljševička organizacija podijeljena u razne frakcije s različitim imenima stranaka, da bi se hrvatska i svjetska demokratska javnost mogle sustavno obmanjivati kako su hrvatski komunisti uveli u Republiku Hrvatsku parlamentarnu demokraciju, bez obzira na činjenicu da su vodeći dužnosnici gotovo svih stranaka, a vladajućih gotovo 100 posto, sve odreda nekadašnji dužnosnici bivšeg Saveza komunista Jugoslavije kao boljševičke, totalitarne i protučovječne organizacije.

Dakle, bitan i glavni problem i prepreka za Hrvatsku i njezinu preobrazbu u razvijeno demokratsko društvo i pravnu državu, jest to što nije došlo do raskida sa starim jednostranačkim sustavom, već je provedena takozvana tranzicija sustava pod kontrolom komunista, koji su pod nominalno drugim političkim modelom zadržali ne samo vlast, većinu medija i državne financije, već su uz kozmetičke promjene, zadržali i stare privilegije i stari način razmišljanja. U našim uvjetima, internacionalni komunisti, kroz tranziciju su postali nacional-komunisti pod hrvatskom ili socijaldemokratskom zastavom.

Nije zato ništa novo činjenica da su u Republici Hrvatskoj i dalje ostale nedirnute i djeluju kosovsko-udbaške strukture organiziranog političkog i gospodarskog kriminala umrežene u obavještajni, vojni, policijski i višestranački sustav koji služe aktualnoj vlasti ali istodobno predstavljaju i paralelnu strukturu vlasti unutar postojeće vlasti a osim toga, raspolažu golemim financijskim sredstvima, nasljeđenima iz vremena Jugoslavije i Tuđmanove samovlasti.

U taj kontekst potpada i nedavne Vladine odluke iz travnja i srpnja ove godine o deklasifikaciji tzv. Šuškovih dokumenata radi njihovog slanja Haškom tužiteljstvu. Razlozi za njihovo potraživanje nisu samo putovi financiranja paradržavnih struktura Bobanove Herceg-Bosne, već i razotkrivanje mreže Šuškovih suradnika i pomagača, čija su imena kao suradnika KOS-a, nedavno ponovno otkrivena u aferi o špijuniranju od strane vojno-obavještajne službe Centra 410 Republike Srpske u Banja Luci.

Kao što je poznato, SFOR je u proljeće, povodom ubojstva srbijanskog premijera Đinđića, izvršio pretragu i zaplijenio cjelokupnu dokumentaciju vojno-obavještajne službe Republike Srpske, u kojoj su pored dokumenata o švercu oružja za Sadama Husseina i tragovima o pripremama atentatora na Đinđića u BIH, pronađeni i spiskovi suradnika i mirujućih agenata KOS-a u Federaciji BIH i Republici Hrvatskoj. Zaplijenjena dokumentacija potvrđuje pretpostavke da je razgranata obavještajna i kontraobavještajna služba KOS-a bivše komunističke Jugoslavije ostala gotovo netaknuta i instalirana cijelo vrijeme na neuralgičnim i vitalnim punktovima u današnjoj Federaciji BIH, Hrvatskoj i Srbiji, da je ta mreža usprkos ratnih sukoba i niza personalnih promjena ostala vitalna, u funkciji i da njezini dijelovi raspoređeni po državama nastalim po raspadu bivše Jugoslavije, surađuju na još većem stupnju umreženosti i hijerarhije vlasti, nego kada je bila jedinstvena u bivšoj državi.

Njihova suradnja i međusobno koordiniranje i pomaganje dolazili su do izražaja za vrijeme ratne agresije, kod prikrivanja ratnih zločina i njihovih počinitelja, ilegalne trgovine oružjem, cigaretama, drogama, ljudima, razmjene špijunskih obavijesti, itd. Posebnu nit poveznicu između vrhova bivše vlasti u Hrvatskoj i Srbiji predstavlja činjenica da su godinama najbliži suradnici Tuđmana i Miloševića bili suradnici KOS-a i UDBE infiltrirani u tzv. antijugoslavensku emigraciju u SR Njemačku kao što su Željko Ražnjatović Arkan, Mladen Naletilić Tuta, Željko Bagarić i mnogi drugi.

Zbog toga je sasvim razumljivo da niti jedna velika kriminalna afera nije razotkrivena, da je Hrvatska u neprekidnom sukobu sa svijetom zbog opstruiranja suradnje sa Haškim sudom, čiji se rad tendenciozno i neistinito prikazuje od Račanove garniture, da se u Hrvatskoj i pod novom vlašću ne može razotkriti počinitelje politički motiviranih ubojstava i akata terorizma, čak niti privođenje MUP-u dobro poznatog generala HOPP-a iz Zagreba, čiji je identitet razotkriven pred gotovo tri godine, ali ga kao bivšeg suradnika KOS-a, njihova mreža uporno štiti, premda je slao prijeteća pisma ubojstvima najviših državnih dužnosnika.

Račanova poslovična neodlučnost, oklijevanje i mediokritetski profil, mentalitet nezamjeranja bivšim drugovima, potpuni nedostatak sluha za provedbu stvarnih demokratskih reformi (deblokada Državnog odvjetništva, uspostavljanje javne TV, uspostava neovisnog pravosuđa, poništenje nezakonite pretvorbe), zaštita najkrupnijih nositelja organiziranog kriminala u današnjoj Hrvatskoj, neprocesuiranje najodgovornijih za »ratnu trgovinu«, etničko čišćenje i agresiju na BIH sa Miloševićem, konzerviranje najgorih kadrova KOS-a i Udbe u obavještajno-sigurnosnom sustavu države koji se i dalje bave uhođenjem, prisluškivanjem pojedinih političara, novinara i sindikalista, njemu oduzima svaki demokratski legitimitet, a Hrvatskoj prijeti urušavanjem u scenarij konkubinata vlasti i mafije iz vremena Đinđićeve Srbije.

Treba napomenuti da nije nimalo slučajno Tuđman dodijelio visoka državna odličja 1996. godine istovremeno Račanu i Đapiću, te se s njima zajednički tom prigodom i slikao, a tu sliku još nije objavio niti jedan medij u Republici Hrvatskoj. Odlikovanje su i jedan i drugi dobili upravo za aktivno i pasivno podupiranje Tuđmanovih »genijalnih« demokratskih i geopolitičkih »prosudbi« ili strahota zabluda.

Međutim, nije točno, kao što ovih dana neki tvrde »da se u pogledu istine što je Hrvatska za rata radila u Bosni samo političari postavljaju nojevski, s glavom u pijesku a guzicom u nebu«, te »da su teret otvorenog protivljenja toj politici ponijele samo neke nevladine udruge i neki mediji« (kolumna Jelene Lovrić), jer je općepoznato da se je Hrvatska stranka prava, odnosno HSP 1861 pod mojim vodstvom najodlučnije i bez ostatka prva i najsnažnije usprotivila Tuđmanovoj agresivnoj i protudemokratskoj politici 1991-2000. godine, da je kao prva politička stranka iz Hrvatske pred čitavim demokratskim svijetom osudila javno Tuđmanovu agresiju na BIH, napad na slobodu tiska, zarobljeničke logore u Hercegovini, politička ubojstva, a kada to sve nije zadovoljilo pravdu, premda je pomoglo u zaustavljanju rata, javno je zatražila suđenje za Tuđmana, Šuška, Bobana i ostale pred Haškim sudom, što se nije dogodilo samo radi njihove prerane smrti.

Sadašnja garnitura na vlasti nije samo talac vlastite neodlučnosti, nesposobnosti i nespremnosti za raskid s HDZ-ovim modelom vladanja, već što je puno opasnije, omogućila je i dopustila u vojno-obavještajnom i političkom sustavu postojanje paralelnih struktura vlasti sastavljenih od kosovaca i udbaša, koji mogu doći glave ne samo njih same već mogu prouzročiti i urušavanja hrvatske države i potpuni gubitak suverenosti hrvatskog naroda, što opet može dovesti do državnog sloma ili do nametanja političkog ili gospodarskog međunarodnog protektorata, što je puno vjerojatnije, negoli ulazak u Europsku uniju 2007. godine. Osim, ukoliko se zagovorom pape Ivana Pavla Drugog ne dogodi u međuvremenu neko nebesko čudo koje bi spasilo hrvatski narod i državu od njihove vlastite nekompetentne uprave, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a 1861.