U samo nekoliko dana mnogo se toga ružnoga dogodilo između Hrvatske i Slovenije. Odnosi dviju susjednih zemalja na najnižoj su razini otkako su i Hrvatska i Slovenija stekle neovisnost, a nakon »rata diplomatskim notama« Ljubljana je svojeg veleposlanika povukla na konzultacije. Zagreb i Ljubljana su zbog gospodarskog pojasa prestali razgovarati, a Ljubljana je preko svojeg ministra vanjski poslova jasno Zagrebu dala do znanja da nije spremna na bilo kakve kompromise. Išlo se i korak dalje.

Ljubljana ukazuje i na razlike između stajališta Vlade i Predsjednika, što bi se moglo svrstati u kategoriju lošeg diplomatskog bon-tona, petljanja u unutarnja pitanja jedne zemlje. Dvije susjedne zemlje ovaj put su ukopale diplomatske rovove zbog sasvim novog pitanja.

Slovenija je i dosad dokazivala kako u otvorenim pitanjima nema namjeru popuštati pa je opet ovo ljeto odbacila bilo kakvu mogućnost da preuzme odgovornost za dugovanje Ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Nakon toga snažno se usprotivila zahtjevu za naknadu neisporučene električne energije iz Krškog, da bi na kraju zbog gospodarskog pojasa podigla tenziju na razinu dosad neviđenog. Gospodarski pojas postao je tako inicijalna kapsula ukupnih problema obiju zemalja. Hrvatsko-slovenski problemi dodatno su internacionalizirani, što sasvim sigurno neće koristiti nijednoj državi. No, što će se dalje događati?

Komisija, dakle, kaže da svaka zemlja ima pravo odlučiti se na taj potez, no mora imati u vidu i interese ostalih zainteresiranih. Samo na prvi pogled riječ je o diplomatski izbalansiranom odgovoru. Neki Fishlerovi odgovori ne sviđaju se nijednoj od »zaraćenih strana«; Sloveniji, jer Komisija nije odmah odbacila mogućnost proglašenja gospodarskog pojasa, jer EU politika prema europskim morima sada ide u tom pravcu, a Hrvatskoj jer ih je upozorila da bez obzira na sve argumente iz međunarodnoga prava, na jednostranu i ishitrenu odluku neće blagonaklono gledati.

Treba, dakle, opet zajedno sjesti za stol. Prva prigoda za to bit će, ako Zagreb i Ljubljana ne uspiju ništa u međuvremenu dogovoriti, u Bruxellesu. Za tri tjedna održat će se pripremne konzultacije svih mediteranskih zemalja o novoj politici EU-a, o čemu će se odlučivati u prosincu na sastanku u Veneciji. Ključni cilj je zaštititi europska mora u dogovoru sa svima zainteresiranim stranama i državama, bez obzira na to koji model bude izabran i kako će se nazvati, gospodarski pojas, isključiva gospodarska zona, zona zabrane izlova...

Za Ljubljanu će to vjerojatno biti prva prigoda da se napokon riješi vlastitih mitova. Slične mitove imaju sve zemlje bivše Jugoslavije. Ti mitovi uvijek su bili izvor sukoba i problema. Jer oni političari koji su ih stvorili sada ih ne mogu tako jednostavno napustiti, a da ih to ne stoji političkog života. Mit o Piranskom zaljevu slovenski su političari krivo preveli kao nacionalni interes. Sada im nema natrag. Održavanje mita na životu održavanje je na životu vlastite političke egzistencije. Sada se stvorio novi mit - onaj o gospodarskom pojasu.

U Hrvatskoj, na primjer, vlada mit o nedodirljivosti hrvatskih generala. Čak i ako bježe, a u isto vrijeme tvrde da nisu krivi i da priznaju pravnu državu. Politike koju pokreću mitovi, a ne realni nacionalni interesi, dugoročno su promašene, no u međuvremenu mogu nanijeti dosta kolateralne štete. Onako usput, hrvatsko-slovenska prepucavanja koja traju već više od desetljeća Europsku uniju nimalo ne impresioniraju. Za Piranski zaljev prvi se put u Bruxellesu čulo prošle godine i to kada se dogovarala rezolucija nakon slovenskog lobiranja.