POLITIKA I FINANCIJE: NAKON DESET GODINA TEČAJNE STABILNOSTI I PRECIJENJENOSTI

Iz tečajnih spekulacija se, naime, ne može isključiti vjerojatnost da bi u idućih osam mjeseci kuna mogla deprecirati i više od 20 posto, te da bi cijena jednog eura u Hrvatskoj povremeno mogla biti viša i od devet kuna, unatoč snažnim interventnim prodajama iz deviznih rezervi HNB-a, koje sada iznose visokih 6,8 milijardi dolara. Golemi vanjski dug (od 19 milijardi dolara) i rekordan vanjskotrgovinski manjak (uz izvoz manji od 44 posto uvoza) prisilit će Hrvatsku narodnu banku da već od listopada čestim prodajama deviza iz svojih rezervi brani gornji tečajni prag od 7,70 kuna za euro.

Ponovno klizanje tečaja s manjim bi pomakom i nepredvidivim krešendom moglo izazvati paniku na tržištu: ne samo što bi se mnogi građani, koji su se zadužili, pa i uz hipoteke, zbog povećanih kunskih iznosa dospjelih kreditnih rata morali hvatati za glavu i što bi stvarali nepremostive tenzije na socijalnoj sceni, nego bi se ta panika sa novog srednjeg i gornjeg sloja vrlo brzo prelila i na uprave stranih banaka, koje bi počele prodavati svoju imovinu, a dijelom poslovanja seliti na sigurnije adrese. To bi izazvalo financijski slom širih razmjera, te bi nastupila »argentinska kriza«, kakvu Hrvatska u svojoj financijskoj povijesti nikad nije doživjela. No, koliko je taj panični scenarij u hrvatskom tranzicijskom slučaju – realističan?

Ključeve hrvatskih financija – treba li na to još koga podsjećati – ne drže ni hrvatski ministar financija, niti guverner HNB-a, nego šefovi stranih banaka u Hrvatskoj, njih desetak, kao predstavnici najvećih zapadnih kompanija, svojih dioničara, koje preko tih banaka osvajaju cijeli Balkan i šire svoje poslovanje na evropski istok. Oni su Hrvatsku doveli u stanje prezaduženosti, da bi preko obilnih inozemnih zajmova, pa i preko izvoza svojih automobila i plovila te ostale robe uz hipotekarna i tome slična jamstva, u idućoj fazi jeftino osvojili i brojne nekretnine širom još naše zemlje. To nije nikakva zavjera protiv Hrvatske, nego – bankarstvo, čiju je novu vlasničku strukturu unazad pet godina stvorila hrvatska vlast svojim nerazumnim, ali autonomnim odlukama.

Uostalom, zar bi na prostoru bivše SFRJ bilo ijednog rata, ijedne agresije, da to nije bilo u interesu zapadnoga kapitala? Prevladala je stara strategija »podijeli, pa vladaj«, u koju su i EU, i SAD, i NATO, i Deutsche Telekom, i UniCredito, i Intesa grupa, i brojni veliki austrijski, talijanski i njemački trgovački lanci, dosad uložili podosta političkog i diplomatskog, obavještajnog i vojnog napora, da bi zbog možda prolaznog slabljenja kune pobjegli glavom bez obzira na sve.

Ako se zbog rastućih rata dospjelih inozemnih zajmova u idućim mjesecima na hrvatskom deviznom tržištu trajnije, i to znatno poveća potražnja za devizama, a na strani njezine ponude izostanu odgovarajući prihodi od izvoza (koji stagnira), ili od privatizacije (jer, u krizi nije lako skupo prodavati, nego se može samo rasprodavati), ili od novog zaduživanja (jer će, ako uopće bude ostvarivo, biti uz sve više kamate), tada će MMF tražiti da HNB interventnim prodajama svojih deviza spašava tečaj kune, ali tako da te rezerve sa sadašnjih 6,8 ne padnu dublje od 5,5 milijardi dolara. U međuvremenu će rasti kamate na dospjele kredite građanima, padat će ukupni standard, smanjivati se ukupna domaća potražnja, ponovno će se povećavati nezaposlenost i Hrvatska će ulaziti u novu recesiju, uz svakodnevne, sve teže socijalne i političke drame. Ali, i tada će biti niska vjerojatnost da će strane banke napustiti hrvatsko tržište, taj njihov prejeftini ulaz na Balkan, nego će preko MMF-a dodatno pritiskati Vladu da ubrza prodaju (ali, kao rasprodaju) preostalih vrednijih kompanija, a lokalne uprave i građane poticati da strancima prepuštaju sve atraktivnije nekretnine od Savudrije do Konavala i od Iloka do Zagreba, Čakovca i Visa.

Kad bi kojim slučajem na prve znakove slabljenja kune strane banke iz Hrvatske povukle još jednu milijardu eura (jer, dosad su ih, i bez panike, povukle i više), bio bi to potez kojim bi se Hrvatska na dulji rok gurnula u privrednu i socijalnu depresiju, i otvoren pritisak ne na što brži ulazak u EU, nego na što potpunije ekonomsko i političko povezivanje s BiH, Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom i Albanijom. Da bi ta varijanta bila izvediva i realistična, zapadnim bi bankama na obzoru moralo biti neko novo, blisko i podjednako atraktivno novo tržište, no takvoga zasad na vidiku nema.

U času kad će HNB, da ne izgubi kritičnu masu deviznih rezervi, smanjiti ili posve obustaviti interventne prodaje deviza, nastupit će znatna deprecijacija, dakle pojeftinjenje kune i klizanje njezina tečaja preko crte od 7,70 kuna za euro. Sa svakim novim postotkom deprecijacije neće nastajati samo nove štete (za prezadužene, neumjerene građane, dužnike s valutnom klauzulom i plivajućim kamatama), nego i nove koristi za sve sadašnje i sve brojnije hrvatske neto-izvoznike. Uvoz će se pretvarati u posao sa sve manje dobiti, a izvoz robe i usluga iskazivati kao novo područje zapošljavanja, pa čak i reindustrijalizacije. Sve to će trebati nova tumačenja i novu koncepciju razvoja.

I ne samo to: ne iskaže li skupina stranaka koje će pobijediti na skorim parlamentarnim izborima odgovore i na ta najvažnija od svih razvojnih i financijskih pitanja, »argentinska« će drama ili novi presing MMF-a ubrzo izazvati nove, ali prijevremene izbore. Tako će Hrvatska svoj put (da li u EU, da li na Balkan) nastaviti bez vlastita kompasa, u naizgled stabilnom kaosu.