Malo je tko u samom »Viktoru Lencu« kao i najbližem okruženju brodogradilišta »progutao« priču o definitivnom i konačnom Vrhovnikovom povlačenju s kormila brodogradilšta. Premda je formalno-pravno sa zadnjim odlukama Nadzornog odbora on zaista dobio status ne samo bivšeg direktora već i bivšeg zaposlenika, jer je osim prihvaćene ostavke Vrhovnik raskinuo i radni odnos u »Lencu«, jasno je da je on i dalje, sada doduše iz pozadine, glavni igrač bez kojeg se u Martinšćici ne donosi niti jedna relevantna odluka. Uostalom, već sama činjenica da je svoj mandat okončao tako da je ured prepustio prvom suradniku i »vječnom« zamjeniku Ognjenu Antuncu govori da se u upravljačkom timu »Lenca« ništa bitno nije promijenilo. Kao što je jasno da je glavni režiser takve kadrovske rošade sam Vrhovnik, a ne talijanski dioničar Zacchello. Čovjek koji je, uostalom, i u svom zadnjem javnom istupu rječito demonstrirao koliko je osobno (ne)zainteresiran za »Lenac«. Opušteno i bez nervoze, između ostalog rekao je da je dosta uložio u dionice brodogradilišta u Martinšćici, ali je na sreću već puno i vratio, a odbija »vlastiti business« vezati uz »Lenac« jer »posao je posao, a dioničarstvo nešto sasvim drugo«.

Nikada Zacchello, koji je u jednom trenutku s partnerima imao u rukama čak i većinski dionički paket »Lenca«, nije vodio glavnu riječ u Brodogradilištu. Punih 16 godina alfa i omega »Lenca« bio je upravo Damir Vrhovnik, a u tom vremenu svaki bi i manje vješti menadžer stvorio kadrovsku infrastrukturu koju u potpunosti može kontrolirati. Od vrha, pa do portirnice poduzeća. Upravo je, uostalom, sam Vrhovnik uz pomoć vrsnih odvjetničkih timova osmislio najprije privatizaciju, a potom i ulazak u megalomanski razvojno-investicijski ciklus koji je u konačnosti doveo do poslovnog sloma »Lenca«. Tašt kao i mnogi koji su u rukama osjetili moć i okusili slast bogatstva, Vrhovnik je spreman na sve da spriječi prije svega »blaćenje« vlasititog menadžerskog statusa, ali i definitvnu propast tvrtke u kojoj je stekao zavidnu imovinu i u kojoj bi se, moguće, i ubuduće moglo dobro profitirati. Sve je više sumnji, pa i glasnih procjena, da bi temeljita revizorska kontrola i ulazak financijskih eksperata, mogla razotkriti do sada nepoznate činjenice o putovima novca, kojeg je zadnjih godina u Martinšćicu ušlo izuzetno puno.

Više od 100 milijuna US dolara keša »progutalo« je brodogradilište koje danas proizvodi samo gubitke i nije u stanju zaraditi čak ni za vlastite plaće. Dok među radnicima raste bijes i pljušte optužbe prema upravi, doduše kao produkt emotivnog stanja, a ne opipljivih činjenica, Vrhovnik u čiju su moć i sposobnost do jučer nekritički vjerovali, postao je za radnike personifikacija svih nedaća. S ništa manje ljutnje Vrhovnika otvoreno optužuju vjerovnici, dugogodišnji kooperanti i dobavljači, a većina dioničara i bankara kreditora praktički otvoreno poručuju da ne žele više ostati u »projektu Lenac« s Vrhovnikom na čelu tvrtke. Kada se tome doda i negativan politički odjek zbog očitih beneficija koje je kao ugledni SDP-ovac i osobni premijerov prijatelj izborio za »Lenac« na državni račun, jasno je da se Vrhovnik morao povući s funkcije.

Premda je riječ o potpuno različitim menadžerskim i političkim figurama, na sličan je način svojevremeno kormilo propadajućeg »Croatia Linea« napustio i kontroverzni Dario Vukić. I on je, naime, tada kao i Vrhovnik danas svoju ostavku objasnio moralnim činom u želji da negativan naboj prema njemu osobno ne spriječi nužne poteze na spašavanju tvrtke. A obojica su, prije toga, osigurala da ih zamijene ljudi iz najbližeg okruženja i osobe od posebnog povjerenja. Niti, što je danas već relevantna povijesna činjenica, Vukić tim činom nije spasio »Croatia Line«, niti je rensansa »Lenca« bar ne onakvog kakvog je Vrhovnik obećavao stvoriti, ikada moguća.

Na razvalinama nekada uspješnog remontnog brodogradilišta, uz veliki financijski napor i države i bankara, održat će se proizvodnja. Ali, samo s jednim ciljem, da se kroz godine koje dolaze vrati bar dio novca koji je »Lenac« progutao u ogromnim količinama i da radnici ne završe na ulici. I sasvim je logično što javnost očekuje da se za taj proces najprije rasta, a onda propasti brodogradilišta u Martinšćici, detaljno utvrde uzroci i sankcioniraju odgovorni. To što je, dakle, Vrhovnik fizički napustio direktorsku fotelju, pa čak povukao i radnu knjižicu iz »Lenca«, niti za milimetar ne umanjuje njegovu osobnu odgovornost u poslovnoj agoniji koja svaki dan sve dublje urušava Brodogradilište. Njemu osobno, ipak je riječ o vještom menadžeru i inteligentnom čovjeku, to je sigurno savršeno jasno. I upravo zato Vrhovnik će dok god bude imao mogućnosti i manevarskog prostora, ostati – glavni igrač na terenu. Bez obzira na to gdje se fizički nalazio, pa čak i u udobnosti povlaštene saborske mirovine koju je već osigurao, »Lenac« je za njega i dalje glavna profesionalna preokupacija. Uostalom, prije samo dva mjeseca sam je rekao, a javnosti je i službeno priopćeno, kako prihvaća prijedlog Skupštine dioničara da bude prvi čovjek uprave u još jednom mandatu. Ništa bitnog u ta dva mjeseca nije se dogodilo u »Lencu« da odjednom potpuno promijeni mišljenje. Sve dakle govori da je njegov uzmak za javnost vješto izrežirana predstava, a ne definitivan razlaz s tvrtkom uz koju ga, očito, vezuje mnogo više od čisto profesionalnog odnosa.