RAZGOVOR - GEBHARDT WEISS, NJEMAČKI VELEPOSLANIK U HRVATSKOJ

U sljedećim tjednima hrvatska Vlada, odnosno vodeći hrvatski političari, trebali bi na nedvojben i posve jasan način pokazati svoj otklon, distanciranje od Gotovine. Nije moguće da nacionalni interes za ulazak u EU bude u rukama jedne privatne osobe - Držim da izjave kako Gotovina nije u Hrvatskoj i kako nije dostupan insititucijama imaju vrlo visok stupanj vjerojatnosti. Ako bi se ispostavilo suprotno, Hrvatska bi, što se tiče politike prema EU-u, bila pred katastrofom

Veleposlanik SR Njemačke Gebhardt Weiss jedan je od politički najaktivnijih stranih diplomata u Hrvatskoj. Ovom prigodom nije se ustručavao osvrnuti na najave da bi slučaj Gotovina mogao usporiti ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

Slučaj Gotovina simbolizira preostale dvojbe u nekim članicama Europske unije kad je riječ o vjerodostojnosti oko suradnje Haaškog suda i hrvatske Vlade. U tom smislu hrvatski put u EU nije u rukama Gotovine, nego hrvatske Vlade.

U sljedećim tjednima hrvatska Vlada, odnosno vodeći hrvatski političari trebali bi na nedvojben i posve jasan način pokazati svoj otklon, distanciranje od Gotovine. Nije moguće da nacionalni interes za ulazak u EU bude u rukama jedne privatne osobe. Zato je pismo koje je premijer Račan poslao Vijeću sigurnosti UN-a stvorilo dobru mogućnost za takvo što. Premijer se odredio u smislu pune i bezrezervne suradnje, a i pozvao je generala Gotovinu da se preda. Ići tim putem jest politički razborito, osobito prije nego što Carla del Ponte podnese izvješće o suradnji Hrvatske i Haaškog suda.

S mog osobnog gledišta, u slučaju Gotovina bilo je nekoliko faza. Ranija je bila obilježena laviranjima, uvjetovanima unutarnjopolitičkim elementima. U idućoj fazi bitan je bio intervju Nacionalu, kada se pokušalo naći kooperativno rješenje, a poslije toga ušli smo u treću fazu kada više nema vremena za taktiziranje. Vrijeme je za potpuno jasno distanciranje u političkom smislu od Gotovine. Inače bi pokušaj kooperativnog pristupa koji smo vidjeli proteklih tjedana imao kontraproduktivni učinak. Jer, mnogi promatrači stekli su dojam da postoji proturječje između izjava kako vlast ne zna gdje se nalazi Gotovina, da bi s druge strane neki drugi ljudi, među njima i novinari, uspostavili kontakt s generalom. Vjerujem da nadležne institucije, a među ostalim i sigurnosne službe, moraju dokazati da ih se učinkovitije koristi. One moraju dati doprinos rješenju te stvari. Umjesto toga, upada mi u oči činjenica da je dio sigurnosnih službi bio angažiran u vezi s obradom veleposlanstava nekih prijateljskih zemalja.

Ovdje se nalazimo na području spekulacija, s obzirom da nemamo kontakata s Gotovinom. Možemo jedino primiti k znanju ono što su drugi koji su ih možda imali, govorili o tome. Za mene je odlučujuće jedno drugo pitanje.

Moj osobni odgovor proizlazi iz deduktivne raščlambe. Čvrsto sam uvjeren da vodeći hrvatski političari žele put u EU i mislim da zbog toga u ovom pitanju ne žele iskušavati opciju laviranja. Iz toga za mene proizlazi zaključak da izjave kako Gotovina nije u Hrvatskoj i kako nije dostupan institucijama, imaju vrlo visok stupanj vjerojatnosti.

Tada bi Hrvatska, barem što se tiče svoje politike prema EU-u, bila pred katastrofom. To bi automatski dovelo do opterećenja u glavnim gradovima i onih zemalja EU-a koje su posebno otvorene prema hrvatskom putu prema EU-u.

Mislim da to fokusiranje na primjer na Veliku Britaniju predstavlja svojevrsno pojednostavljenje koje nije u skladu sa zajedničkim stavom zemalja EU-a u vezi s punom suradnjom Hrvatske i Haaškog suda. Ponovio bih da je sad nužno distanciranje od držanja jedne privatne osobe koja Hrvatsku čini taocem na njezinu putu prema EU-u. Mislim da je ocjena o britanskoj politici koju ponekad nalazimo u hrvatskim medijima u dobroj mjeri nepoštena. Stvarnost je drukčija. Britanija podupire cijelim nizom konkretnih projekata put Hrvatske prema EU-u.

To je krivo. Prepreka Hrvatskoj na putu prema EU-u nije Velika Britanija, niti neka druga zemlja EU-a, nego Ante Gotovina.

Važno bi bilo da hrvatska Vlada pravodobno, odnosno prije nego što Carla del Ponte podnese izvješće pred Vijećem sigurnosti, iznese sveobuhvatan prikaz konkretnog stanja stvari kad je riječ o suradnji s Haagom. Na osnovi takvog prikaza moglo bi se na razumljiv način prikazati puna suradnja. S tim u vezi mogli bi se na operativan način koristiti pravila o proceduri Haaškog suda.

Nadležne institucije vjerojatno su svjesne toga da bih to uzeo kao povod da svojoj vladi poručim da to nije doprinos njegovanju bilateralnih odnosa Hrvatske i Njemačke.

Prvo treba reći da je iluzija vjerovati da u EU-u postoje različita stajališta u vezi sa suradnjom Hrvatske i Haaškog suda. Ono je u biti jedinstveno. Vjerujem da je u hrvatskoj javnosti došlo do promjene mišljenja, da su ne samo političke elite već i svi drugi dijelovi društva shvatili da se u strateškim pitanjima približavanja EU-u moraju prihvatiti konzekvencije koje možda trenutačno opterećuju zemlju. Vjerujem da jača svijest u cijelome hrvatskom društvu o tome da netko tko je uvjeren u svoju nevinost dugotrajnim bijegom ne pridonosi dokazivanju svoje nevinosti. Ako se Gotovina osjeća nevinim, trebao bi imati hrabrosti izaći pred sud. Trebao bi se kao vojni vođa koji se borio za hrvatsku neovisnost, po možda posljednji put iskazati kao heroj i dati doprinos nacionalnom interesu Hrvatske da svlada put prema EU-u.

Na to pitanje dajem vrlo jednostavan odgovor: tko uspoređuje današnje stanje s onim iz 2000. godine i ne vidi poboljšanja, taj je slijep. Samo jedan primjer: prema najnovijim podacima UNHCR-a, u Hrvatsku se vratilo 119 tisuća izbjeglica. Radi usporedbe, u Njemačkoj, koja ima 83 milijuna stanovnika, to bi bilo dva milijuna u odnosu na ukupan broj stanovnika. Ne smijete podcjenjivati tu dimenziju. Dakle, treba reći da je potrebno učiniti još mnogo toga, ali i priznati da je puno napravljeno. Drugi primjer: novi Ustavni zakon o manjinama jedan je od najnaprednijih u europskim razmjerima. Međutim, njegova provedba ne ovisi samo o hrvatskoj vlasti već služi i kao poziv manjinama da daju svoj aktivni doprinos.

Treće: napori prilagodbe hrvatskog zakonodavstva zajedničkoj pravnoj stečevini EU-a u stvarnosti vrlo snažno napreduju. Velikim dijelom političke elite u Zagrebu na dojmljiv način ostvaruju zacrtane zadaće. No, političko je pitanje hoće li se europeizacija zadržati na glavnom gradu ili primjenjivati na terenu, od Vukovara do Dubrovnika.

Kad je riječ o najnovijem sukobu Zagreba i Ljubljane, EU još nije zauzeo službeno stajalište. Osobno mogu reći da sam iznenađen asimetričnom tvrdoćom i "atmosferskim pritiskom" koji dolazi iz Slovenije prema Hrvatskoj. I to u pitanjima u kojima je riječ o tome da se na način usmjeren k budućnosti rješavaju pitanja zaštite morskih resursa i ekologije. Koliko sam upoznat sa službenim stajalištima hrvatske vlasti, mislim da je riječ o legitimnom pristupu, da u dijalogu sa susjednim zemljama želi naći konstruktivno rješenje.

Za ljude sa strane to je paradoksalno. Međutim, ponovio bih svoje osobno stajalište da se ovdje radi o asimetričnom opterećenju, čiji manji dio dolazi s hrvatske strane.

On je u skladu s cijelim nizom operativnih mjera hrvatske Vlade u odnosu na zemlje u regiji. A posjet Beogradu je još jedna daljnja mogućnost da se Hrvatska još više etablira kao čimbenik stabilnosti u regiji čiji će pojedinačni dijelovi u perspektivi biti jednog dana u sklopu EU-a. U tom smislu, Hrvatska ima priliku pozitivnim primjerom preuzeti vodeću ulogu u ovom procesu.