Milan Bandić mora da je strašno nesretan jer se pokazalo da Zagreb ipak nije trokirao i definitivno crkao dok je on dva mjeseca bolovao. Još je iz bolesničkog kreveta slao poruke koje su općinstvu trebale reći da se bez njega ne može. Najavio je da će on školarcima srediti besplatne udžbenike a koalicijskog je partnera optužio da gradsko zemljište prodaje Slovencima po cijeni triput nižoj od tržišne. Sad kad se vratio, kočnice su sasvim otkazale. Redaju se izjave kako poglavarstvo »nije previše radilo« dok ga nije bilo, da bi se s njim svi problemi glatko riješili, zapravo ih ne bi ni bilo. Uglavnom, Zagreb je bez njega krenuo putem ubrzanog propadanja. Dogradonačelnik se predstavlja ne samo kao supermen, nego i kao apsolutno nezamjenjiv.

Teror Bandićeve ambicije ni njegova vlastita glava nije izdržala. Prije dva je mjeseca doživio moždani udar, ali ni to ga nije zaustavilo, već je ponovo u sedlu. Čak je i svoju vlastitu bolest iskoristio u propagande svrhe. Javnosti se serviralo da je zdravlje ugrozio radeći bez prestanka na dobrobit zajednice. Nije se štedio, a neće, kaže, ni ubuduće. Umjesto 16, pokušat će raditi tek 12 sati dnevno. Iz bolnice su također stizale storije o čovjeku izvan svih kategorija. U dva je tjedna, navodno su ustvrdili liječnici, napravio ono za što drugim bolesnicima treba i godina dana.

Sada nastavlja tamo gdje je stao – pokušava se nametnuti kao apsolutni gospodar Zagreba i isprovocirati izbore, kako bi se i formalno vratio na neprežaljeno mjesto gradonačelnika. Da bi izazvao raspad koalicije, prvog je partnera optužio za nečasne, mutne, vjerojatno i kriminalne poslove. Sam u tom pogledu nije blistav primjer – svojedobno je stranačkim drugarima napismeno nudio razne usluge i protežiranja, a o njegovim ortačkim poslovima odavno već bruji cijeli Zagreb. Zato njegovo prozivanje HNS-a ne djeluje vjerodostojno. Možda ima razloga, ali osobno na to nema pravo. Jer trebalo bi pomesti prvo pred vlastitim vratima. SDP-ovo i HNS-ovo međusobno čašćenje za lopovluk cijelu koaliciju vuče nizbrdo. Čini se da je Bandićeva taktika: ubiti vola radi jednog šnicla. Glavno da se on namiri, a ostalima kako bude.

Fenomen Bandić, osim jedne podivljale ambicije, proizveli su politika i mediji. Dogradonačelnik se uvijek znao pogurnuti pred kamere, čak je i tako intimnu stvar kao što je bolest iskoristio za medijski presing. Bulumenta novinara, kao posilni, trče za njim, od bolesničke sobe do prvog postbolničkog izleta u vikendicu, od druženja u Gradskoj kavani do penjanja na Sljeme. Snimljen je na svečanoj misi u jednom Gospinom svetištu i kad je prvoga dana ponovo krenuo na posao. Ni pokojna Lady Di nije bila medijski tako pokrivena.

Nije problem u jednom bolesno ambicioznom čovjeku, nego u politici koja ga je stvorila, koja mu tolerira da svojom opsesivnom potrebom za vlašću terorizira cijeli jedan ne baš mali grad i koja mu dopušta da u to ime sasvim nepotrebno provocira krizu zagrebačke vladajuće koalicije. Bandić u tome slijedi uzor Franje Tuđmana – ni njemu nije dobra i vrijedna je rušenja svaka vlast koja nije njegova. Ali njegovo ponašanje nije samo njegova osobna ni privatna stvar, ono ide na dušu cijeloj njegovoj stranci i njenom apsolutnom šefu Ivici Račanu. Bandić im je zakonito čedo.