Vjesnik: 08. 09. 2003.

Nema poštene politike bez ozbiljnijeg zakona o strankama

Zašto se u Saboru raspravljalo o tome smije li premijer ljetovati na jahti nekog tajkuna, ako taj tajkun može stranki pokloniti jahtu a da se to nigdje ne mora registrirati. Ili darovati stranki milijun eura. I sve to može ostati tajnom, ako neki stranački nezadovoljnik ili nezadovoljna službenica u računovodstvu tajkuna priču s dokazima ne dojave novinarima

SANJA KAPETANIĆ

Orila se u petak sabornica od zahtjeva za poštenjem, moralom, etikom i sličnim krasnim osobinama. Koje je političarima ipak najbolje nametnuti silom, odnosno zakonom, nego nadati se da će oni sami shvatiti da privatni financijski interes ne može biti glavnom pokretačkom snagom njihovih političkih poteza. Nije tako samo u Hrvatskoj. Zato sva uređena društva zakonski propisuju pravila političke igre.

Ima takve zakone i Hrvatska. Ali su manjkavi. Puni su rupa. Kroz koje politička elita pliva kao riba u vodi. Pa joj na pamet ne pada mijenjati ih. Zato je saborska rasprava u petak i bila, zapravo, samo bučan igrokaz s moraliziranjem i pucanjem u prazno. Bez obzira na to što je povremeno bilo čak i zabavno slušati sve to pozivanje na medijske priče o finacijsko-političkim grijesima vladinih i oporbenih političara.

Saborska rasprava se, naime, u petak vrtjela isključivo oko pravila koja bi pojedincima trebala ograničiti financijske makinacije kada se nađu u vrhu politike. Kao da stranke sa svim tim zapravo nemaju nikakve veze. A imaju. Financijska igra, i to mnogo opakija, igra se i na razini stranaka. A o tome su rijetki u petak progovorili. Što je i razumljivo u predizbornom razdoblju kada je svaka kuna na javnom ili tajnom računu neke strane zlata vrijedna.

Ne želimo, dakako, osporavati potrebu da i Hrvatska ima zakon o sukobu interesa dvjestotinjak politički najmoćniji ljudi u državi. No taj zakon nije dovoljan za zaštitu građana od samovolje politike i političara. Jednako je važan i Zakon o političkim strankama koji će precizno odrediti kako se stanke smiju financirati i kako će društvo kontrolirati to financiranje. Doduše, mi imamo takav zakon. Ali je pun rupa. Pa je još Hrvatski pravni centar u svibnju 2002. ustvrdio da u dopunama tog zakona, nakon promjene Ustava, »nisu u cijelosti uređeni bitni zahtjevi iz članka 6. Ustava«.

Taj zakon, naime, nije precizno razradio način na koji će političke stranke javno polagati račune o porijeklu i načinu trošenja novca s kojim raspolažu.

A prijedlog zakona koji sve to regulira, što ga je skupina izvanstranačkih pravnika odavno predložila, i dalje skuplja prašinu u nekoj ladici. Jer neprecizne odredbe postojećeg zakona o strankama ostavljaju mnogo veći financijski manevarski prostor. Što odgovara i onima na vlasti i onima u oporbi.

Jer im, na primjer, omogućava da bez straha od zakonskih regula ovih dana tvrde kako će u ovoj predizbornoj kampanji potrošiti najviše pola milijuna eura. Iako će velike stranke toliko, ako ne i dvostruko više, potrošiti samo na spotove u elektroničkim medijima.

I još nam tvrde da će veliku štedljivost utemeljiti na silnom besplatnom radu svojih članova i simpatizera. Što je oblik donacije koju naš zakon ne poznaje. Pa i gore od toga, u njemu nema detaljno definiranih pravila o prijavljivanju bilo kakvih donacija, čak ni onih u gotovini. O besplatnim uslugama da se i ne govori.

Zato bi bilo zabavno, kada ne bi bilo zabrinjavajuće, slušati uspaljenu raspravu o tome smije li premijer ljetovati na jahti nekog tajkuna, ako taj tajkun može stranki pokloniti jahtu a da se to nigdje ne mora registrirati. Ili platiti cijelom stranačkom vodstvu ljetovanje i zimovanje. Ili stranki darovati milijun eura. Ili platiti školovanje u inozemstvu djeci svojih političkih prijatelja. I sve to može ostati tajnom.

Ako neki stranački nezadovoljnik ili nezadovoljna službenica u računovodstvu tajkuna priču s dokazima ne dojave novinarima. No čak i ako se sve to objavi, nikom dlaka s glave neće pasti.

U najgorem slučaju, i to samo za političara, kazna može uslijediti samo u političkom obliku gubitka izbora. Što je, nažalost, teško očekivati u zemlji koja visoko kotira na rang-listama korumpiranosti. U zemlji u kojoj je sustav veza, poznanstava i financijskog podmazivanja razvijen do savršenstva u svim porama društvenog života. Upravo je zato ozbiljna zakonska regulativa na tom polju Hrvatskoj i te kako potrebna. Barem jednako toliko potrebna kao Zakon o sukobu interesa.