Nedopustivo nečovječan i neprihvatljiv je odnos nekih roditelja čija su djeca polazila ili bi trebala polaziti zajednički razred sa nedužnim djevojčicama, čiji je jedini »grijeh« što su rođene HIV pozitivne, ali potpuno bezopasne i bezazlene kao mogući izvor zaraze za bilo koga, pa tako i za svoje vršnjake, odnosno učenike i učenice u osnovnoj školi.

Tko je moj bližnji? Ovo pitanje trebao bi si postaviti svaki čovjek koji teži činiti dobro sebi samom i svojoj djeci a pogotovo svatko onaj koji ispovijeda kršćanstvo od sakramenta Krštenja pa do sakramenta Posljednjeg pomazanja.

Niti poganin, a kamoli kršćanin ne bi smio u slučaju ovih djevojčica okretati glavu ili je gurati pod pijesak, već bi poput milosrdnog Samaritanca iz Novog Zavjeta bio dužan iskazati punu nesebičnost prema njima, što uključuje i prihvaćanje i suosjećanje sa sudbinom ove dvije učenice.

Svaki roditelj bio bi dužan podučiti svoje dijete, ne samo da ove dvije učenice ne predstavljaju nikakvu opasnost ni pogibelj za bilo koga, već da im iskaže osobitu pažnju sa željom da im pomogne i da se i one osjećaju kao djeca sa potpunim dostojanstvom i svim pravima koja djeca imaju.

Neka ne zaborave, oni, koji prijete bojkotom nastave ili ispisivanjem iz škole svoje djece zbog upisa dviju djevojčica, koje od rođenja nose težak križ, na dva citata iz Isusovog Evanđelja: »Ovaj me narod slavi na usnama, ali su njegova srca daleko od mene« i » Znam djela tvoja, da nisi ni hladan ni vruć. O, da si hladan ili vruć! Tako, pošto si mlak, i nisi ni hladan ni vruć, ispljunuću te iz usta svojih.«

Ravnodušnost, nesuosjećanje i nesudjelovanje izjednačuje se sa grijehom protiv Boga. Zato ravnatelji i roditelji svih osnovnih škola u našoj državi trebaju širom otvoriti vrata, kada na njih zakucaju Ela i Nina. Ukoliko ih ne otvore, zatvoriti će jedna druga, daleko važnija vrata, sebi samima.