Sindikati su zapali u posvemašnju letargiju. Radnici su do krajnosti cijepljeni od bunta, izlazaka na ulice. Tek se tu i tamo čuje glas po poduzećima s još uvijek neriješenom vlasničkom strukturom i velikom šansom da zbog propuštenih prilika zavuvijek zaustave proizvodnju. Čisto gospodarstvo, ono što je preživjelo vremene promjena, ušutkano je. Ostalo je još ušutkati uglavnom poljoprivredni sektor, koji polako tone dok se politika nad njim iživljava. Niti javnost više ne iskazuje interes za probleme »tamo nekih nezadovoljnika«. Vruće su jeseni prošlost. No, da baš ne bi jesen prošla bez sindikalnih tema, kad se već one čisto radničke nemaju prolaza, pobrinut će se organizacije što okupljaju radničku klasu. Pa je na red je tako došlo i raščišćavanje odnosa unutar najbrojnijeg sindikata u zemlji, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, koji proteklih mjeseci puca po šavovima.

Nezadovoljstvo dijela granskih sindikata kao i pozivi za opozivom predsjednika te središnjice, poprilično liče na zbivanja u središnjici prije sedam-osam godina. No, tadašnji je predsjednik središnjice Dragutin Lesar, sam prekinuo igru. Na pola mandata sazvao je Kongres i podnio ostavku ne dajući nikom priliku da ga javnim pozivima na opoziv povlači po novinama. Naslijedio ga je Davor Jurić koji očito nema snage suočiti se s realnom situacijom u središnjici.

U zbivanjima unutar SSSH proteklim mjeseci štošta je nejasno. Doduše, od činjenice da su financije jedan od osnovnih elemenata sukoba ne može se pobjeći. No, financiranje središnjice i njeni minusi na računu nisu i ne mogu biti isključivi motiv za tako snažan napad na Jurića. Nezadovoljnici poručuju i – ili on, ili mi – a to ukazuje kako je sam Jurić kamen spoticanja. Cijela priča poprima i obrise frenatičnog linča, u kojem se čovjeku dok se nalazi u bolničkom krevetu nalaže da u roku od 48 sati donese odluku o svojoj sudbini.

Jedna i jedina osoba, kakva god ona bila ne može baš u tolikoj mjeri razarati organizaciju. Da je Jurić teška osoba s kojom je pokora komunicirati i novinari su se bezbroj puta uvjerili. No, činjenica je da u SSSH odluke ne donosi samo jedna osoba, već čelni ljudi udruženih sindikata. Među njima su i oni koji Jurića zbog politke koju je u ime saveza provodio, prozivaju. Uostalom, kako je to jedna osoba šest godina mogla biti dobar izbor, a onda preko noći postati nepoželjan. Ako se i promijenio, dvije frakcije unutar SSSH zasigurno su mogle pronaći rješenje koje bi zadovoljilo sve.

Previše otvorenih pitanja u sređivanju odnosa unutar SSSH nameću i mogući zaključak da se iza cijele harange na Jurića doista krije i politika. Čudno je u cijeloj priči i to, da je dio sadašnjih nezadovoljnika godinama i te kako Juriću čuvao leđa. Neki su čak kumovali povezivanju njega i središnjice sa SDP-om koje je kasnije preraslo u predizborni pakt s koalicijskim strankama. Znači li to da je Jurić svoj dio posla odradio, pa ga se treba riješiti? Ako je tako, za koga će posao odrađivati njegov nasljednik?