U zemlji, koja gotovo sve što u njoj vrijedi predaje stranim investitorima, i koja vodi politiku visoko precijenjenog tečaja, uz koji je gotovo sve uvozno jeftinije od domaćega, izvozna su čuda moguća samo u predizbornoj kampanji

Hrvatska je visoko zadužena zemlja, i to će ostati još najmanje sedam-osam godina, na što upućuje i najnovija snimka vanjskoga duga i njegove otplate u razdoblju do 2010. godine, koju donosi zadnji Bilten HNB. Iako ni premijer Račan, niti ministar Crkvenac – valjda samo zbog predizbornih razloga – tu nespornu, pa i njima vrlo dobro poznatu činjenicu nisu željeli priznati ni na prošloj sjednici Vlade, niti potvrditi u posebnoj informaciji za Hrvatski sabor, Hrvatska ne samo da je visoko zadužena, nego se tom zaduživanju ne vidi kraja.

Prema super-svježim podacima Hrvatske narodne banke, ukupni vanjski dug primakao se golemom iznosu od 19,4 milijarde dolara, te je sada dvostruko veći nego što je bio početkom 2000., kada je Mateša predao vlast Račanu. Dospjela rata (anuiteti plus kamate) toga duga ove godine iznosi visoke dvije milijarde dolara, i ravna je jednoj desetini bruto-proizvoda. Kamo sreće da je tako i dogodine, ali – nije. Dospjela rata u 2004., prema snimci s kraja kolovoza, premašuje iznos od 3,1 milijardu dolara, što je ravno vrijednosti od gotovo 13,5 posto očekivanog BDP-a! Nije bilo zemlje u novijoj povijesti, koja je toliki teret vanjskoga duga mogla podnijeti bez velikih socijalnih i političkih potresa, pada standarda, novog zaduživanja ili rasprodaje najvrednijih kompanija strancima. A Hrvatska?

Hrvatska se od prije nekoliko dana uzda u – izvozno čudo. To čudo je, naime, rješenje koje ministar financija, ministar gospodarstva i premijer nude Saboru i najširoj javnosti kao izlaz iz sve težeg vanjskoga duga. Da bi se to čudo i dogodilo, trebalo bi da se već dogodine izvoz robe poveća sa stagnirajućih pet na gotovo šest milijardi dolara, a da u toj istoj godini uvoz robe ne raste, nego da se ponešto i smanji. Vladin se trojac još više uzda u izvoz usluga, osobito u turizam, pa bi – da bi izvozno čudo bilo kompletno – izvoz robe i usluga dogodine morao poskočiti s ovogodišnjih deset na najmanje 12 milijardi dolara, a uvoz robe i usluga bar stagnirati, ako ne i značajnije opasti. Kad bi se usput ostvarila i najvažnija od svih vizija, da i dogodine BDP u Hrvatskoj poraste za liderskih 5-6 posto, tada bi teret dospjelih 3,1 milijardu dolara (u odnosu na BDP, u odnosu na devizne prihode, rast zaposlenosti itd.) bio manje težak od ovogodišnje dvije milijarde dolara.

Uz to čudo, na čvrstim bi nogama stajalo i najnovije Crkvenčevo tumačenje, prema kojem Hrvatska ne samo što nije prezadužena, nego nije ni visoko ili opasno zadužena, već je i likvidna i solventna. To tumačenje za 2003. doista i drži vodu: Hrvatska uredno vraća svoje dugove i povoljno se zadužuje za refinanciranje dijela dospjelih zajmova. Ali, hoće li to tumačenje istu vodu držati i dogodine, kada će iznos dospjelih anuiteta plus kamata biti 50 posto veći nego ove godine, a izvozno čudo, kao i svako slično, izostane?

Vlada cijelu tu priču o vanjskom dugu rado relativizira, dijeleći ga na državni, bankarski i privatni dug, pa tako i Crkvenac ovih dana ponavlja da sama država nije ni prezadužena, niti visoko zadužena, jer na nju otpada samo polovina ukupnih dugova uvećanih za državna jamstva. Zanemaruje opasnost da se u slučaju bilo kakve gužve strane banke lako povuku s rizična tržišta, a da sve otplate, državne i privatne, ostaju na državnim ustanovama i građanima te zemlje kao krajnjim obveznicima.

Hrvatskoj, međutim, visok teret otplate vanjskoga duga ostaje i za 2005., i za 2006., i za 2007., a za ostale će se godine pobrinuti nova vlada, nakon idućih parlamentarnih izbora. Naime, da bi opstala do kraja mandata, i ta nova će se vlada u inozemstvu na različite načine morati zadužiti za najmanje sedam milijardi dolara (što bi bilo tri milijarde manje nego sadašnja, koalicijska), radi refinanciranja većine dospjelih zajmova. Ostatak novca za njihovu otplatu, za pokrivanje proračunskoga manjka, te za održavanje investicijskoga ciklusa, podmirivati će (ras)prodajom preostalih boljih državnih kompanija i nekretnina.