Isprikom, koju je uputio Marović, pa onda i »kontraisprikom«, kojom je uzvratio Stjepan Mesić, dvojica su predsjednika ponovno simbolički zatvorili poglavlje koje se od 1996. godine nazivalo procesom normalizacije.

U sklopu različitih reakcija na čin dvojice predsjednika našla se i ona koja preispituje iskrenost takve isprike. U iskrenost ne treba sumnjati sve dok se u praksi ne pokaže suprotno. Izazova i prilika za potvrdu ili demantiranje te iskrenosti bit će napretek. Hrvatska i Srbija i Crna Gora u rješavanju međusobnih otvorenih pitanja moraju dokazati da su im političke elite okrenute budućnosti, a novi »zajednički jezik« moći će tražiti u dosad najpoželjnijem okviru - prihvaćanjem pravila ponašanja i kriterija Europske unije, integracije do koje je objema državama izuzetno stalo.

Isprika kao simboličan čin ne može riješiti granicu na Dunavu, pitanje nestalih, tužbe pred Međunarodnim sudom pravde, no znak je da bi dvije zemlje mogle započeti praksu drukčijeg funkcioniranja. Od završetka rata nijedan pokušaj normalizacije odnosa nije prošao bez pokušaja da se ocrni ili uspori. U teškim tranzicijama, opterećenim ratom i razaranjima, pokušaji normalizacije, uključujući i ovaj posljednji, predstavljali su čin hrabrosti onih koji imaju viziju. Od sada bi se, nadajmo se, odnosi dviju zemalja trebali manje oslanjati na tu hrabrost, a više na napore koji će na još uvijek nesigurni Balkan donijeti stabilnost i europsku perspektivu. Uz Zagreb, i službeni Beograd, nakon što je objavio da bi i on želio biti dio velike europske obitelji, ima posebnu odgovornost.