Dijana Pleština dobila je status veleposlanice u Ministarstvu vanjskih poslova. Dosad je bila savjetnica. Do nove funkcije nije bilo lako doći. Morala je čekati tri godine. Zahtjev da premijerova žena dobije ambasadorski naslov podnesen je još 2000. godine, dakle iste godine kada je Račan postao šef Vlade. Mesić je tada imenovanje odbio, upozoravajući premijera da to ne bi dobro odjeknulo. Prije dva mjeseca ipak je pristao i gospođa je Račan, eto, veleposlanica. Možda je ta, javnosti dosad nepoznata činjenica razlog premijerova odskora dobra raspoloženja prema šefu države. Tri godine, od ustoličenja trećesiječanjske vlasti, jedna je od glavnih preokupacija Vlade – bagateliziranje i marginalizacija Pantovčaka. Ali u posljednje su vrijeme zaredali povjerljivi razgovori, frcaju komplimenti. Račan je tako, na Mesićev beogradski izlet i tamošnje isprike, koje su potjerale krv u glavu nekim premijerovim stranačkim kamaradima, galantno i sasvim netipično izjavio da je šef države u Beogradu bio sjajan, da je odradio golemi posao i puno pomogao hrvatskim državnim interesima. Da je predsjednik Republike prije tri godine gospođu Pleštinu počastio željenom funkcijom, možda ni premijer ne bi pola svoga mandata potrošio jurišajući na rezanje njegovih ovlasti. Taj je zaključak, možda, pretjerano ciničan. Vjerojatno su se Mesić i Račan našli na želji da na skorim izborima ponovo osvoje vlast, a ambasadorski naslov tek je potvrda njihova novog savezništva. Promaknućem vlastite žene u veleposlanički status Račan je dao krunski dokaz da je privatizirao vlast i bez pardona prakticira nepotizam. I to neposredno pred izbore. Što znači da u tome ne vidi ništa problematično i kompromitirajuće. Sporno je bilo već i izmišljeno mjesto savjetnice za razminiravanje u Ministarstvu vanjskih poslova, ali premijerova se žena javnosti potrudila objasniti da se kod Picule zaposlila sama, bez znanja i posredništva dragog muža, i da ona zapravo čini uslugu Hrvatskoj. Vjerojatno je i Mesića sama animirala, pa joj je poklonio avanziranje, bez ikakve veze s Račanovom funkcijom. Hrvatska nema ambasadore u nizu važnih zemalja, ali je zato dobila protuminsku veleposlanicu. Aktualna je ekipa, na isti način kao i prethodna vlast, rasporedila svojtu po važnim mjestima. Pleština u tom pogledu nije jedini kamen spoticanja. Ona je samo najistaknutiji primjer. Ako zakon o sukobu interesa zaista kani uvesti reda u ponašanje političara, onda bi on morao zabraniti ne samo njihovo poslovno povezivanje s državom, nego i razmještanje članova im obitelji po državnim funkcijama. Takva su ponašanja, naime, u demokracijama nezamisliva. Aktualnu je vlast na čelo države dovela masovna pobuna protiv nemorala u politici, ali ekipa koja je obećala čast i poštenje, na etička je načela također brzo zaboravila. Rezultat je to koliko njene velike jagme za statusima, funkcijama i sinekurama, toliko i male političke kulture. U zapadnom se svijetu ne smatra ni ukusnim ni prihvatljivim da obitelji političara odjednom, preko noći, dožive profesionalni uzlet ili se ušanče po važnim državnim kancelarijama. Račan, kao perjanica aktualne vlasti, zbog takva je ponašanja već bio izložen kritici. Ali ne pomaže. Umjesto da se korigira, on drugima drži lekcije. Lansiranje vlastite žene u ambasadorsku fotelju veliki je autogol i politička svinjarija. Od nepotističkih ispada više čudi što premijer i njegovi ne shvaćaju u čemu je problem. Njihovo nerazumijevanje – zapravo je najveći problem.