Teško je reći što je gore – odluka da se Račanovoj ženi dodijeli status veleposlanice ili službena objašnjenja koja taj skandalozni potez nastoje opravdati. Jedno i drugo otkriva neuvažavanje demokratskih standarda i mizeran način političkog rezoniranja u vladajućim redovima. Upravo stoga vrijedi se ponovo vratiti toj temi. Jer više nije riječ o Dijani Pleštini i njenoj ambiciji, nego o modelu prakticiranja politike u Hrvatskoj.

U Ministarstvu vanjskih poslova tumače da je dosadašnja Piculina savjetnica promaknuta u ambasadorski status iz običaja. Trebala bi, naime, supredsjedati jednim međunarodnim odborom koji se bavi žrtvama protupješačkih mina, pa se naslovom veleposlanice kani ukazati »na značenje te materije za Republiku Hrvatsku«. To je, možda, mogao biti razlog za Mesićev potpis. Ali zahtjev da se Račanovoj ženi dodijeli ambasadorski status datira iz 2000. godine. Jesu li u Vladi već tada znali da će ona ove godine doći u priliku da supredsjeda nekom međunarodnom forumu? I hoće li, možda, status vratiti kad protuminskom odboru više ne bude šefovala? Nesuvisla objašnjenja otkrivaju samo jedno – navadu muljanja. Piculino ministarstvo misli da je javnost tako naivna pa će njegova bijedna objašnjenja glatko popušiti. Kaj god!

Ista je stvar i s Pleštininim zakonitim, premijerom Ivicom Račanom. On u ovom slučaju također priča kajgodarije. Kaže, ponosan je na humanitarni rad svoje bolje polovice i u njenom promaknuću u status veleposlanice ne vidi nikakva nepotizma. Problematiziranje tog skandala još stavlja u predizborni kontekst. Kao, pokušava mu se napakirati bez ikakva razloga. Svojim je izjavama još jednom pokazao da je, kako smo ovdje već upozorili, osnovni problem u tome što on problem uopće ne vidi. Mate Granić – koji je u demokratske regule očito više upućen, barem kada je o drugima riječ – lijepo upozorava kako, bez obzira na humanitarni rad, nije običaj da se premijerovoj supruzi dodjeljuje ambasadorski status: »Ne znam ni jednu demokratsku zemlju u kojoj je tako«.

Također, lijepo je da je Račan tako ponosan na svoju bračnu družicu, ali kakve to veze ima s odlukom da joj se dodijeli ambasadorska funkcija. Njegova je očaranost njegova privatna stvar, koja ne bi trebala ni smjela imati veze s kadroviranjem na državnoj razini. Ako je na ženin rad tako ponosan, mogao joj je to pokazati na neki drugi način, vlastitim poklonom, osobnom pažnjom, a ne čašćenjem diplomatskim naslovom. Takvo ponašanje, kao i pokušaji njegove racionalizacije, samo pokazuju koliko se u vladajućim glavama pogubila razlika između privatnog i državnog. Nisu državne funkcije njihova privatna svojina da ih mogu darivati vlastitim ženama, niti su namijenjene demonstriranju premijerovih emocionalnih stanja.

Skandalozno postavljanje Račanove žene za veleposlanicu ide u isti red s Tuđmanovom odlukom da mu vlastiti sin bude šef tajnih službi. Kao što se Pleština bavi humanitarnim radom, tako se i Miroslav Tuđman, tvrdili su, prethodnim poslovima kvalificirao za dodijeljenu mu funkciju. Tata je također bio ponosan što takav biser ima u obitelji. Rečena kadrovska rješenja Hrvatsku svrstavaju među zemlje kimilsungovske tradicije. Tuđmanova je akvizicija u vlastitoj familiji bila opakija, Račan istu matricu ponavlja kao farsu.