Vjesnik: 18. 09. 2003.

Nekorektno izjednačavanje hrvatske i srbocrnogorske uloge u ratu u BiH

Već godinama se, u ovom ili onom obliku, u susjednoj zemlji plasiraju teze po kojima je Hrvatska, jednako kao i tadašnja SR Jugoslavija, odgovorna za agresiju, zločine i štete koje je tijekom krvavog četverogodišnjeg rata pretrpjela BiH

ALENKO ZORNIJA

Prošlotjedne međusobne isprike predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i predsjednika Srbije i Crne Gore Svetozara Marovića u dijelu bosanskohercegovačke javnosti ponovo su potaknule priče o tome kako bi se Hrvatska, odnosno SCG, prije svega trebale ispričati BiH odnosno Bošnjacima, i to zbog agresije počinjene na tu zemlju!

To je otvoreno rekao visoki dužnosnik Stranke demokratske akcije (SDA) Šefik Džaferović, u izjavi koju je prije nekoliko dana objavio mostarski Dnevni list navodeći da beogradske isprike nisu potpune bez slične geste koja bi se odnosila na rat u BiH. No, takvo stajalište glavnog tajnika SDA nipošto nije izolirano. Već godinama se, u ovom ili onom obliku, plasiraju teze po kojima je Hrvatska, jednako kao i tadašnja SR Jugoslavija, odgovorna za agresiju, zločine i štete koje je tijekom krvavog četverogodišnjeg rata pretrpjela Bosna i Hercegovina.

Takav oblik izjednačavanja krivnje našao je svoje mjesto u brojnim novinskim člancima, znanstvenim ili kvaziznanstvenim radovima, pa čak i udžbenicima - gdje se između uloge Hrvatske i SRJ u bosanskom ratu stavljao znak jednakosti i tvrdilo se da je BiH bila žrtva »agresije s istoka i sa zapada«. Opće mjesto i glavni argument za takve ocjene je navodni dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne iz Karađorđeva 1991. te zbivanja tijekom hrvatsko-muslimanskog rata u BiH 1993.

Priče o eventualnoj hrvatskoj isprici aktualizirane su u bosanskohercegovačkoj javnosti odmah nakon promjene vlasti u Zagrebu siječnja 2000. Premijera Ivicu Račana već su za prvog posjeta Sarajevu pitali hoće li se u ime Hrvatske ispričati zbog hrvatske uloge u ratu u BiH, na što je on tada odgovorio da je aktualna vlast u Hrvatskoj, u vrijeme dok je bila u oporbi, cijelo vrijeme kritizirala tadašnju HDZ-ovu politiku.

Uostalom, valja podsjetiti da je i razlog odlaska sadašnjeg hrvatskog predsjednika iz HDZ-a, u travnju 1994., među ostalim bio motiviran i neslaganjem Stjepana Mesića s tadašnjom politikom službenoga Zagreba prema Bosni i Hercegovini.

Ipak, određene haaške presude, prije svega one Tihomiru Blaškiću te Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu, po kojima je sukob u BiH bio međunarodni, a u njega uključena i Hrvatska, pokatkad se iznose kao argument u prilog tezi da bi se Hrvatska trebala ispričati BiH.

Takve teze pojavile su se ne samo u bošnjačkoj nego i u hrvatskoj javnosti. Podsjetimo da je Damir Kajin, komentirajući završnu riječ tužitelja u »slučaju Blaškić« rekao da bi hrvatska vlast morala smoći snage ispričati se građanima BiH za raniju politiku. Polemika se početkom 2001. vodila i u Hrvatskom saboru nakon izjave Vesne Pusić o tome da je Hrvatska bila agresor na BiH.

Premijer Račan tada je kazao da se odbio ispričati jer ne misli da je ocjena o hrvatskoj agresiji točna, a predsjednik Mesić također je izrazio neslaganje s ocjenom da je postojao međunarodni sukob između Hrvatske i BiH te da se jedino može govoriti o agresivnoj HDZ-ovoj politici prema Bosni i Hercegovini.

Hrvatska uloga u ratu u BiH svakako je bila iznimno kompleksna i nikako se ne može promatrati crno-bijelom tehnikom, kako to žele prikazati bošnjački političari tražeći ispriku iz Zagreba. Naime, uz sve ono što se objektivno može prigovoriti politici koju je vodio HDZ u proteklom desetljeću, nesporne su i brojne druge činjenice koja govore u prilog tezi da bi Bosna i Hercegovina bez podrške svog zapadnog susjeda teško opstala kao samostalna država.

Idući kronološkim redom valja podsjetiti da je bosanskohercegovački HDZ, kao navodna filijala zagrebačke središnjice, imao presudnu ulogu motivirajući svoje glasače, dakle izrazitu većinu hrvatskog puka u BiH, da u golemom postotku daju glas na referendumu iz 1992., koji je omogućio međunarodno priznanje BiH. Nadalje, tijekom samog rata, sve oružje koje je korišteno za obranu BiH od srbijanske agresije došlo je preko teritorija Hrvatske, a mnogi istaknuti bošnjački vojni zapovjednici obučavani su u Hrvatskoj.

U dva navrata Hrvatska i BiH potpisale su sporazume o vojnom savezništvu, od kojih je onaj iz 1995. omogućio izvedbu oslobodilačkih akcija koje su bile preduvjet Daytonskoga mira. Hrvatska je primila više bosanskih izbjeglica od bile koje druge države - u jednom trenutku skrbila je za više od 700.000 nesretnika. Izravna vojna pomoć Hrvatske omogućila je obranu enklava kakva je ona u Bihaću, gdje je izbjegnuta tragedija slična onoj Srebreničkoj...

Nabrajati bi se moglo i dalje, no vrijedi podsjetiti i da Hrvatska, a prije svega Hrvati u BiH, imaju neke razloge zbog kojih bi također mogli očekivati ispriku bošnjačke strane. Opet kronološki, od čuvene Izetbegovićeve izjave »ovo nije naš rat« u vrijeme agresije na Hrvatsku, preko progona velikog broja Hrvata u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba pa do ratnih zločina kojeg su regularne bošnjačke postrojbe počinile nad Hrvatima.

Može se zaključiti da pitanje isprike kakvu je zatražio visoki bošnjački dužnosnik nikako nije jednoznačno, a posebno je opasno ako se tražnje isprike koristi kao »maska« kojom bi se prikrilo nekorektno izjednačavanje hrvatske i srbocrnogorske uloge u ratu u BiH.