Prije zaživljavanja novih zakonskih odredbi, koje bi hrvatski medijski prostor u mnogome puno učinkovitije štitile, određena politička volja progurala se kroz svojevrstan pravnoformalni vakuum / To nikog ne iznenađuje uzme li se u obzir činjenica da je televizijski medij i dalje najsigurniji put do oblikovanja javnog mišljenja, koje u konačnici daje pravo obnašanja vlasti onom za koga se opredijelilo / Predizborno je vrijeme, dva su zakona, a u takvoj zbrci jasno je da će se iskoristiti onaj povoljniji

ZAGREB, 17. rujna - Utorak, dan kad je treća nacionalna televizijska frekvencija dobila novog koncesionara, iz više bi se razloga mogao nazvati povijesnim. U medijskom smislu, naravno. Kako zbog boljitka koji bi eventualna zdrava konkurencija hrvatskom elektroničkom medijskom prostoru donijela, tako i zbog nelogičnosti i netransparentnosti uvjeta u kojima je cijela priča o trećem kanalu napokon dobila točku na i.

Način na koji je odluka o dodjeli koncesije za treću nacionalnu frekvenciju, koju je dosad koristila Hrvatska radiotelevizija, donesena, višestruko je, čini se sporan. Najprije, postupak je proveden prema odredbama starog Zakona o medijima i starog Zakona o elektroničkim medijima. Prijedlog prvog je dovršen i već se nalazi u Saboru, dok je drugi već prihvaćen. Prvi od njih cijelog se postupka puno i ne dotiče, no drugi bitno mijenja uvjete u kojima je odluka donesena. Naime, prema njemu, tijelo koje je odluku donijelo, bez obzira na to što je natječaj raspisan za važenja starog zakona, stupanjem na snagu novoga, zapravo je nepostojeće.

Vijeće za radio i televiziju prema novom Zakonu o elekroničkim medijima trebalo je zamijeniti novo Vijeće za elektroničke medije. S tog, recimo, formalnog aspekta, upitno je i tko će s novim koncesionarom potpisati ugovor. Jer, osim što nije osnovano novo Vijeće za elektroničke medije, koje je supotpisnik ugovora, nije osnovana ni Agencija za telekomunikacije, koja bi trebala preuzeti nadležnosti sadašnjeg Zavoda za telekomunikacije. Povrh svega, ni monitoring tržišne utakmice nije ispoštovan, jer Vlada još nije izabrala prvog čovjeka Agencije za tržišno natjecanje, koja bi morala reći svoje mišljenje o eventualnoj prekomjernoj koncentraciji stranog vlasništva kod pojedinih natjecatelja.

Naposlijetku, čini se da bi unatoč novim zakonskim odredbama, zbog kašnjenja u formiranju tih važnih tijela, postupak do kraja mogao biti odrađen po starim pravilima. Naime, dr. Ivo Josipović s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji je za Vijeće izradio analizu zakona, tumači da su natječaj i odluka Vijeća potpuno valjani te će odabrani koncesionar, bez obzira na promjene zakona, bez pravnih problema moći ostvariti svoje pravo. Prepreka tomu nije ni činjenica što nadležna tijela koja propisuje novi zakon nisu izabrana, jer će do njihova izbora stara vijeća imati sve ovlasti. Kad se osnuju nova, preuzimaju sve započete postupke.

U međuvremenu, mnogi već dvoje o udjelu stranog vlasništva u novom koncesionaru i o tome kako će se to odraziti na hrvatski elektronički medijski prostor. Pod skraćenim nazivom HRTL, »kriju« se domaće tvrtke Agrokor, Podravka, Atlantic grupa, HVB/Splitska banka i produkcijska kuća Pinta TV3, ali »nosilac« konzorcija je zapravo njemačka televizijska kuća RTL. U njezinoj vlasničkoj strukturi od 2000. godine većinski udio ima WAZ, suvlasnik grupe Bertelsmann, o kojem je kod nas već bilo govora prigodom privatizacije tiskanih medija, napose Europapress holdinga. WAZ danas kontrolira dnevnik WAZ te još sedam važnih tiskovina i nekoliko desetaka radio i televizijskih postaja u Njemačkoj i drugim zemljama Europske unije. WAZ je financijskim udjelom preplavio i većinu medija u Bugarskoj, vlasnik je polovice austrijskog MediaPrinta, skopske Nove Makedonije te beogradske Politike. Nakon Europapress holdinga, na mala je vrata, posredstvom formalno nepostojećeg tijela, ušao i u elektronički medijski prostor u Hrvatskoj.Tu činjenicu mnogi drže prvorazrednim skandalom. Umjesto da je dovela do pluralizacije tog prostora, kako su desetgodišnje iznajmljivanje treće nacionalne televizijske frekvencije novom koncesionaru pokušavali predočiti oni koji su iza njega stajali, došlo je do posve suprotnoga rezultata. Elektronički medijski prostor u Hrvatskoj zauzele su već postojeće medijske strukture i to iz, nije nevažno reći, područja tiskanih medija.

Prema novom zakonu, udio novog koncesionara u novinama ne bi smio biti veći od 10 posto, uz uvjet da naklada nije veća od 3000 primjeraka. S obzirom na partnerske odnose Vlade sa zemljom iz koje nosilac konzorcija dolazi, ali i uvozno-izvoznih interesa domaćih članova novog koncesionara, čini se da se zapravo, prije zaživljavanja novih zakonskih odredbi koje bi hrvatski medijski prostor u mnogome puno učinkovitije štitile, određena politička volja progurala se kroz svojevrstan pravnoformalni vakuum. To nikog ne iznenađuje uzme li se u obzir činjenica da je televizijski medij i dalje najsigurniji put do oblikovanja javnog mišljenja, koje u konačnici daje pravo obnašanja vlasti onom za koga se opredijelilo. Predizborno je vrijeme, dva su zakona, a u takvoj zbrci jasno je da će se iskoristiti onaj povoljniji.

Smiješna činjenica da je budućoj nacionalnoj komercijalnoj televiziji koncesija dodijeljena za samo 400.000 kuna godišnje naknade, ponovno je pokrenula i pitanje pretplate Hrvatskoj radioteleviziji. Budući da ona i dalje ima predznak javne, jasno je da će mjesečna pristojba ostati u njezinu okrilju. Koliko će od nje iz novoosnovanog Fonda za pluralizaciju medija (apsurdnog li naziva), pripasti komercijalnim elektronskim kućama, drugo je pitanje. No, ostaje činjenica da će sve to ići na teret poreznih obveznika. Bilo neposredno, dakle, putem televizijske pretplate, bilo posredno - iz državnog proračuna. Budući da je bilo negodovanja gledatelja zbog pristojbe HRT-u i dok su emitirana tri programa, zanimljive će biti njihove reakcije nakon »stiskanja« programa na samo dva kanala. Budući da javna televizija i u drugim zemljama ima monopol na pretplatu, u nekim je od njih problem sukoba prihoda od televizijske pristojbe i marketinga riješen zabranom emitiranja reklamnih poruka, osim promidžbe vlastitog programa, u najgledanijem večernjem terminu, dakle poslije 20 sati. Hrvatska televizija još ima pravo i na te (najunosnije) marketinške termine i nitko zasad ne govori o mogućnosti da se nešto slično primijeni i u nas.

Došli smo tako i do kvalitete programa. Jasno je da onaj koji nudi komercijalna televizija i program javne televizije ne mogu biti isti, jer im ni uloga na medijskom tržištu nije jednaka. No, smanjenje programskog prostora za Hrvatsku televiziju, unatoč tome, neće proći bez posljedica. Uza sve obveze da kao javna ustanova i dalje zadrži, pa čak i poveća svoj utjecaj kao edukativan, informativan, nepristran i objektivan medij, morat će radi opstanka i razvojnih projekata nastojati održati i razinu sadržaja, koji nose marketinške prihode. Nasuprot tome, komercijalna televizija, kakva će biti HRTL, sve svoje sadržaje može staviti u službu gomilanja novca. O ukusima ne valja raspravljati, pa tako ni o kvaliteti koju još nismo vidjeli, ali činjenica je da će Hrvatska televizija morati uložiti znatne napore da održi korak u novonastalim konkurencijskim uvjetima. I ne samo ona nego i dosad jedina »druga« televizija s nacionalnom koncesijom - Nova tv.

Odande se čuju riječi kako strahu od konkurencije nema mjesta. Uostalom, oni od samih početaka funkcioniraju na tržišnom principu. Postavlja se, međutim, pitanje, može li se mastodont koji zapošljava 3500 ljudi, poput HTV-a, u samo nekoliko mjeseci uključiti u tu tržišnu utakmicu. U programskom i u svakom drugom smislu, čelnici te kuće, osim evidentnog odmaka od političkih upliva u program, ponašali su se kao »na čekanju«, pa kvalitativnih pomaka nema.

Tako bi se, ako nemaju neki skriveni adut koji javnost još ni ne naslućuje, moglo dogoditi da HTV doista bude najveći gubitnik. Tendencija smanjivanja interesa suvremenoga gledatelja za teške i ozbiljne teme, što je uostalom danas i svjetski trend, uz rješavanje problema viška zaposlenih što će gubitkom treće frekvencije još više doći do izražaja, samo su joj dodatne otegotne okolnosti. Ako se zbog smanjenja programskog prostora najatraktivniji sportovi presele u konkurentski eter, što se već dogodilo sa Svjetskim skijaškim kupom, donedavni monopolist s Prisavlja trebat će, čini se, pojas za spašavanje.

ZAGREB, 17. rujna - Kao autor dizajna vizualnog identiteta Hrvatske televizije, moram reći da se protivim korištenju njegovih elemenata u logotipu novog koncesionara treće nacionalne televizijske frekvencije HRTL-a, ističe dizajner Boris Ljubičić, autor »kockastog« loga HRT-a. Crveni je kvadrat zaštitni znak samo jedne televizijske kuće i to Hrvatske radiotelevizije i nitko ga drugi ne bi smio koristiti. Novi se koncesionar »poigrao« i imenom, odnosno skraćenicom koja se od Hrvatske radiotelevizije (HRT) razlikuje samo jednim, zadnjim dodanim slovom (HRTL). Mislim, dakle, da se novi koncesionar, osim što se ne smije koristiti tuđim dizajnom i vizualnim identitetom, ne može tako ni zvati.