Teorija je zanimljiva jer pokazuje koliko naše političke perjanice falširaju u abecedi demokracije. HDZ-ova vlast jeste bila jednostranačka, ali nije to razlog njenog samovlašća. Bezobzirnom vladanju kumovala je tadašnja opozicija. Tamo bi se morali upitati što su sami napravili da se suprotstave Tuđmanovoj autoritarnosti i široko prakticiranom lopovluku i otimačini. HDZ je mogao raditi što je radio jer je opozicija šutjela. Ne samo da je šutjela, nego je Tuđmanovoj neograničenoj vlasti i asistirala.

Sudjelovala je u Vladi demokratskog jedinstva i još uvijek s ponosom fura tu priču kao trenutak najveće nacionalne sloge. Ali to je istodobno vrijeme najvećih zločina i najveće privatizacijske pljačke. Tadašnja opozicija, a današnja vlast iz tog vremena ima debelo putra na glavi. HDZ je s razlogom može smatrati svojim suučesnikom. Jedno se vrijeme nagađalo da je jedina šansa za promjene u unutarnjoj raslojenosti HDZ-a. Nehadezeovska je Hrvatska javno drukala za HDZ-ovo navodno liberalnije, normalnije, tehnomenadžersko krilo. Iako se Tuđmanovi jastrebovi i golubovi po mažnjavanju love uopće ne razlikuju. Upiranje nade u jednu od HDZ-ovih frakcija samo je znak koliko se opozicija doživljavala mlakom, jalovom i nikakvom.

Jednako je promašena i teorija po kojoj je sadašnja vlast, hoće-neće, prisiljena na korektnost, jer se stranke međusobno nadziru. Jedne drugima, kao, čuvaju poštenje. Po tom tumačenju koalicija je za stranke nešto poput pojasa nevinosti. Ali je on, izgleda, urađen od paučine. Istina je, pogotovo u Zagrebu, da se koalicijski partneri međusobno javno prozivaju kao lopovčine i korumpirani, no, njihovo uzajamno pljuvanje zapravo je borba za što bolju poziciju kraj stola gdje se blago dijeli. Ništa oni jedne druge ne kontroliraju, oni samo paze da jagma između njih bude ravnopravna. Da je riječ o poštenju, onda bi se neki od skandala u koje se sadašnja vlast umočila, valjda istjerao na čistac. Ali takvog primjera, naravno, nema.

Jedina koja bi vlast mogla i morala kontrolirati kvalitetna je opozicija, nezavisni mediji i artikulirana javnost. Ali u Hrvatskoj efikasne opozicije još uvijek nema. HDZ ima prošlost koja ga diskvalificira da bilo kome drži lekcije i usta mu se uvijek mogu začepiti činjenicom da je bio još gori. Sanaderova se stranka usto bavi svojim unutarnjim preslagivanjem, pa nema ni vremena ni snaga da se posveti stvarnom opozicijskom djelovanju. Račanovu je vlast donedavno pritiskala masovkama i desničarskom halabukom, što je, naravno, glasače trećesiječanjske ekipe samo homogeniziralo, jer se politička bitka gurala na izbor – demokracija ili srljanje u kaos.