Predsjednik Hrvatskog sabora i čvrstorukaški šef HSS-a Zlatko Tomčić ovih je dana obznanio da će parlament raspustiti sredinom listopada. Jer se zemlja mora pripremiti za izbore. Za koje, istina, još nitko ne zna kada će biti. Nagađa se o 16. ili 23. studenome, no građanin predsjednik s Pantovčaka, kao jedini mjerodavan za to, nije se još oglasio. A ako se Stjepan Mesić nije oglasio i proglasio precizan datum, kako je onda moguće da Tomčić najavljuje raspuštanje parlamenta ako ne zna kada će biti ta sveta nedjelja u kojoj će građani produljiti ili oduzeti mandat sadašnjoj vlasti? Ili možda ambiciozni Tomčić – kojemu je, javna je tajna, već dojadila uloga predsjednika Sabora, jer je smatra odveć protokolarnom a njegove su želje daleko veće – zna ono što ne znaju na Pantovčaku?

Očito, igrokaz s datumima izbora se nastavlja. Nezadovoljna je oporba, pa stoga HDZ najviše »grmi« o tome, pozivajući vlast da objavi datum; nezadovoljni su i u nekim vladajućim strankama, jer nemaju pojma kad će se krenuti prema biračkim kutijama, a nezadovoljni su i obični ljudi. Istina, oni su nezadovoljni već dulje, ali to je druga priča. Nezadovoljni su jer ih se sa svih strana bombardira stranačkim porukama i uobičajenom predizbornom ikonografijom. A građanima je najvažnije kako živjeti i preživjeti, pa je i izborna apatija razumljiva.

U isto je vrijeme Libra prva pohitala obavijestiti građane što im nudi, preplavljujući državu jumbo-plakatima s Jozom Radošem i Goranom Granićem. Reklamiraju se i na televiziji, ali čelnicima Libre ipak bolje ide politika, negoli amaterska gluma.

U svim strankama vlada opsadno stanje. Liste su manje-više složene, stožeri ustrojeni, svi čekaju Dan D. Nakon višetjednih iscrpljujućih pregovora, u kojima su se čelnici HSLS-a i DC-a tvrdoglavili a cinici se kladili da će nepopustljivi Budiša na kraju ipak pokleknuti pred nevjerojatno upornim Matom Granićem, dogodilo se suprotno. Pričljivi Granić koji tako voli svjetla kamere i sedmu silu, a najviše istraživanja javnog mnijenja u kojima je dobro plasiran, kapitulirao je pred tvrđim orahom, Budišom. I pristao na HSLS-ov zahtjev zbog kojega su dogovori već dva puta propali, zacijelo shvaćajući kako je bolje da maleni DC sklopi pakt s većim HSLS-om. Računica je jednostavna: tako obje stranke imaju veće šanse za prolazak izbornog praga, a Budiša je već u svečanom tonu objavio da će zajednička koalicija biti treća po snazi u državi.

I na desnici veliko prestrojavanje i komešanje. Prvi pravaš Đapić opširno je izvijestio da se njegova stranka odavno odrekla ustaškog znakovlja i simbola te da će sve tome slično, bude li se pojavljivalo na njihovim skupovima, smatrati provokacijom. Rekao je i da su etiketu ekstremističke stranke HSP-u lijepili politički suparnici, ali da stranka to nikad nije bila. Ali je ipak ležerno u svom stilu dodao i da vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud. Pa neka svatko zaključi što hoće.

Ipak, HSP-u se ne može osporiti drastična promjena imagea posljednjih nekoliko godina, a to hoće li netko u svom stanu na zidu držati sliku Ante Pavelića, rekao bi Đapić, njegova je privatna stvar. Promjena imagea HSP-ov je mudar potez, ali i dvosjekli mač. Jer, novim imageom može dobiti nove birače, ali i izgubiti dio starih, naviklih na tvrđi HSP. Naime, ublaženom retorikom HSP može oduzeti dio još neodlučnog HDZ-ova biračkog tijela koje se nije naviklo na »novi, umiveni« Sanaderov HDZ. Pravaši imaju jaku nacionalnu komponentu, a Sanaderovi oponenti tvrde da je on svojom radikalnom promjenom HDZ-a stranci oduzeo taj nacionalni »štih«. Oni tvrdokorni sljedbenici Franje Tuđmana Sanaderu su to već odavno uzeli kao najveći grijeh.

S druge strane, poziciju trenutačno najdesnije političke opcije u državi čvrsto drži koalicija HB-a i HIP-a. Oni se svakodnevno pozivaju na baštinu pokojnog Tuđmana, optužujući Sanadera da je nekadašnji čvrsti HDZ pretvorio u stranku »bez okusa i mirisa« i tvrdeći da su upravo oni idejni nasljednici lika i djela Franje Tuđmana. U tome ima istine, no zajednički program tih dviju stranaka pokazuje elemente koje moderne stranke (što i Pašalić i Tuđman tvrde da jesu) u svojim političkim platformama nemaju.

Primjerice, u programu je HB-a vidljiva nesnošljivost prema strancima i stranim ulagačima, pa se HB-ovci zalažu za ograničavanje mogućnosti stjecanja nekretnina u Hrvatskoj državljanima EU-a, koje proizlaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. U redu, jasna je bojazan te stranke, kao i dobrog dijela građana, da ćemo sve vrijedno prodati strancima, a država biti pretvorena u koloniju, ali ako kliče da je moderna stranka i pokret za modernu Hrvatsku, Pašalić ne bi smio iskazivati elemente ksenofobije.

I ljevica je odavno krenula s kampanjom; unatoč različitim istraživanjima javnog mijenja, u SDP-u su sigurni da će im građani podariti još jedan mandat, ne bi li dovršili reforme i poslove. Ne strahuju previše od HDZ-a i njegova šefa koji mjesecima najavljuje veliki povratak HDZ-a. SDP-ovci su uvjereni da će, uz silne loše poteze kojih su i sami svjesni, građani ipak honorirati sve dobro što je u tri i pol godine učinjeno. Slično razmišljaju i HNS-ovci, što se vidi iz samouvjerenih izjava šefice Vesne Pusić, a i u IDS-u imaju dobru volju vratiti se na vlast. Posljednjih je dana odahnula i Libra, kojoj će SDP ipak dati šansu, kao i Bančevom LS-u, bez obzira što je profesor s Yalea uvjeren da bi njegova stranka i sama izborila ulazak u Sabor. To je već fantazija.