Hrvatska će morati obavijestiti Haag da nije u stanju provesti nalog za uhićenje generala Gotovine – izjavio je jučer u jednom intervjuu potpredsjednik Vlade Goran Granić. Račanov čovjek za sve, pa i za veze s Haškim sudom, ne kaže zašto hapšenje nije moguće, ali se može razumjeti da je to zato jer vlast ne zna gdje se odbjegli general skriva. Na strogu izjavu Carle del Ponte da Račanova vlada, baš kao i ona, zna gdje je Gotovina, iz Vlade dolazi tvrdnja da oni o tome pojma nemaju. Riječ na riječ – kome će se vjerovati?

Nakon što je autor famoznog Gotovinina intervjua objavio da je s generalom razgovarao u »jednoj od metropola Europske unije«, ponovo su obnovljena licitiranja o mogućoj bjegunčevoj adresi. Upućeni tvrdnje o EU-metropolama primaju s rezervom, jer znaju da u objavljenoj storiji o tome kako je do intervjua došlo – ima rupa. Kontakt s Gotovinom nije, naime, ostvaren zaslugom novinara, nego djelovanjem tajnih službi. Riječ je o složenoj obavještajnoj akciji u kojoj je i medijima namijenjena određena uloga. Politički kuloari špekuliraju da je intervju obavljen u zagrebačkom hotelu Sheraton. Spominje se također i Beč. Potpredsjednik Granić, koji je donedavno tvrdio da se Gotovina skriva u Austriji, sada pušta glasove da je u Parizu ili Londonu. U Londonu ga sada vide i oni koji su donedavno dokazivali da se zavukao u Hercegovinu.

Da bi Vlada bila uvjerljiva, ona svoju tvrdnju da joj je Gotovina nedohvatan, mora poduprijeti nečim čvršćim od Granićeva pranja ruku. To će biti dosta teško, jer nije samo Carla del Ponte uvjerena da su hrvatske tajne službe na vezi s generalom Gotovinom, nego su se takve izjave čule i od državnih i stranačkih čelnika. O tome je govorio Ante Markov, šef saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost (takvoj bi funkciji valjda trebalo vjerovati), nedavno i LS-ov general, Karl Gorinšek. Haška je tužiteljica u svom nedavnom non-paperu ustvrdila da dio tajnih službi (POA) igra za Gotovinu, da vodi akciju njegova rehabilitiranja. Postavila je pitanje »sposobnosti hrvatske Vlade da kontrolira specijalne službe«.

U Banskim su se dvorima na tajne službe prigodno strašno razgnjevili, grdili su ih da u vezi s Gotovinom »u dvije godine nisu obavile posao«, Granić je najavio istrage i smjene čelnika. Isti Goran Granić sada kaže da ne očekuje smjene u vrhu tajnih službi, jer kad je riječ o slučaju Gotovina, »nema indicija da ljudi iz službi nisu izvršavali svoje obveze«. Narod bi na to imao jednu vrlo živopisnu izreku o ludom i zbunjenom i njihovoj međusobnoj aktivnosti. Iz Vlade dolaze apsolutno kontradiktorne izjave, čak i kad im je autor isti čovjek. Čelni ljudi države sami sebi skaču u usta, danas govore jedno, sutra drugo, a rade nešto sasvim treće. Koje li čudo, ako im se ne vjeruje. Granić priznaje da je osnovni problem vlade kojoj je potpredsjednik – njena vjerodostojnost: »Poslije tri i pol godine ne mogu reći da smo međunarodnu zajednicu uvjerili da se Vlada disciplinirano i odgovorno odnosila prema preuzetim obvezama«.

Predmet Gotovina eklatantan je primjer njene nedosljednosti i kockanja s nacionalnim interesima. Premijer se svojedobno hvalio da je svojim načinom rješavanja haških tema – slučaj Bobetko i Gotovina – očuvao stabilnost zemlje. Sada se vidi da nije riječ o stabilnosti nego o blokadi. Svojom je strategijom spram Haškog suda Hrvatsku zaustavio u čekaonici Europe, tko zna na koje vrijeme.