Hrvatska je konačno dobila dan koji bi u kalendar valjalo upisati crvenom bojom kao - Dan hrvatskog antifašizma! Kakav ZAVNOH, kakve preambule Ustava, kakve saborske trice i stranačke kučine? Svijetli datum hrvatskog antifašizma je 15. rujna 2003.; dan kada je Anto Đapić, predsjednik HSP-a, javno objavio odricanje od Pavelića i NDH. Znači li to da su desničarski "sivi vukovi" olinjali? Ili možda da su - ostanimo u istome prostoru "dlakavih" metafora - pred izbore navukli janjeće krzno, nastojeći naplatiti narasli rejting stranačkih "mladoturaka" i superzastupnika Tadića; "odlikaša" koji bez pol' muke dijeli packe društvu sitnih žicara, lijenih spavača, razrednih blefera, ponavljača i kampanjaca, s kojima dijeli klupe? Ili je možda Anto Đapić i bez magisterija shvatio da "historia est magistra vitae" pa onda zbrojio dva + dva te zaključio da su danas "doktoru Anti" bliži "doktori" na čelu HIP-a i HB-a negoli HSP-ovi vodeći kandidati poput Tadića i Rožića? Znam, mnogi će reći da se konačno hrvatsko odricanje od ustaštva i Pavelića dogodilo (tek) na razini simbola, što je - svakako dobrim dijelom i točno. No, s druge strane, nije li se i famozna puzeća ustašizacija odvijala na toj istoj razini i u tom istom semantičkom prostoru? Slikom na sliku, znakom na znak; Thompsonovim budnicama i koljačkim uličnim grafitima, hranio se neoustaški romantizam i endehazijski sentiment stvarajući, u konačnici, podlogu za neke mnogo ozbiljnije manifestacije ekstremnog desničarenja ili pak neoustaštva. Je li naslovu ovoga teksta bio potreban upitnik ili pak uskličnik, pokazat će vrijeme, no uporaba aorista, glagolskog oblika koji znači prošlo svršeno vrijeme, nesumnjivo je na mjestu. Jer, deložacija Pavelićevih slika i ustaških znakova iz službenih prostorija HSP-a u smeće, povijesni je čin. Konačni dokaz da se ustaška ideologija "izmjestila" iz političkoga - pa i iz same sabornice - u drugo semantičko polje. U simbolični "prostor" zidnih škrabotina koje ispisuju društveni looseri, nepismeni primitivci, ekscentrici i desničarski ridikuli, agenti provokatori ili samozvani trijumviri. A to - priznajte - više nije stvar demokracije i Europe već samo mentalnog zdravlja. I to, ne nacije, već - pojedinaca koji, molit ću lijepo, više nisu u nadležnosti doktora Pašalića i Tuđmana jr. već psihijatara poput doktora Urlića i Uglešića.