ZAGREB, 21. runa – »Posljednji osmijeh« Jugoslavije, Ante Marković, prekinuo je šutnju dugu 12 godina. Pojavljivanjem na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu, Marković bi mogao biti ključni svjedok koji će dati dragocjene podatke kako je srpski Vožd planirao svoj smrtonosni pohod po zemljama bivše Jugoslavije.

Nakon premijerske ostavke, kad je ostao sam i napušten u ogromnoj zgradi Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu i poslije povratka u Zagreb, Marković javno nikad nije rekao gotovo ništa o tom dramatičnom vremenu kad su mu u Beogradu prijetili i atentatom. Nije dao ni jedan intervju novinama i nakon neuspjele avanture za osnivanje vlastite stranke potpuno se povukao iz politike i posvetio biznisu.

Zvjezdani put Ante Markovića, inženjera rođenog u Konjicu, počeo je u socijalističkom mastodontu »Rade Končaru«, a nastavljen je partijskom linijom koja je vodila do vrha komunističke oligarhije. Bio je praktički sve što se moglo biti u bivšoj državi, a kao spasitelj je izvučen iz šešira kad je hiperinflacija u Jugoslaviji tutnjala snagom od 2600 posto.

Dvije godine, Marković je balansirao između reformskih zahvata i sve otvorenijih ataka velikosrpske politike i Slobodana Miloševića. Dva partijska druga različitih naraštaja prošla su put razumijevanja, tihog podnošenja, pa sve do otvorene mržnje i konflikta. Ali, rupa je bilo sve više, curilo je na sve strane. Zapad je bio oduševljen Antom Markovićem, obećavao mu je velik novac da nastavi reforme i zauzda inflaciju. George Bush stariji pisao je Markoviću da se divi reformama. »Pratim najnovije događaje sa zabrinutošću i u ovim teškim vremenima dopustite da vam još jednom izrazim svoje divljenje«, napisao je američki predsjednik.

Nakon Markovićevih 15 mjeseci, inflacija je pala na 2,8 posto, devizne rezerve su bile 8,5 milijardi dolara, ali se kolo koje je krenulo nizbrdo nije moglo zaustaviti. Na tri važna mjesta u saveznoj administraciji bili su Hrvati: premijer, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar i ministar vojske Veljko Kadijević. Dok je Lončar ostao Markoviću vjeran do kraja, Kadijević je sklopio neki nepisani pakt sa srpskim ratnim strojem koji je predvodio Milošević. Zadojen idejama Jugoslavije i frazama koje je vrijeme pregazilo, a nova Europa proživljavala promjene od »kojih zastaje dah«, Kadijević je u presudnom trenutku dao potporu Miloševiću i Ante Marković ostao je na brisanom prostoru. Nitko nije bio uz njega, ni vojska, ni policija, ni Slovenci, ni Hrvati niti Srbi.

»Dajem ostavku zbog ratnog budžeta«, kazao je u prosincu 1991. Ante Marković, kad su već prošli prvi krvavi mjeseci rata u Jugoslaviji. Nije se snašao ni u ratu u Sloveniji, ostao je izvan vremena i prostora. Nije se snalazio ni u prvim danima agresije na Hrvatsku, iako je održavao kontakt s dr. Franjom Tuđmanom i nastojao amortizirati udar Miloševićeve soldateske na Hrvatsku.

Kad se JNA počela povlačiti iz Slovenije, Hrvatska se osjetila još ugroženijom. Marković je satima razgovarao s Tuđmanom i Mesićem. »Brak« sa Slobodanom Miloševićevm nitko više nije želio, ali Marković nije imao ni snage niti načina kako ga izbaciti iz igre. U duši je želio očuvati SFR Jugoslaviju, koja je već formalno bila mrtva i nije razumio nove vjetrove koji su dolazili iz Zagreba, ali i Sarajeva i Skopja. Ni ideja labave konfederacije više nije mogla proći, Markovićev model socijalizma s humanim likom pretrpio je poraz. Vječiti osmijeh na licu zamijenjen je rezignacijom i odustajanjem.

Jurica Körbler