Hrvatska se stranka prava ovih dana izrijekom distancirala od dvije svoje dosadašnje okomice – od ustaškog pokreta i Hrvatske do Drine. Šef stranke sada tvrdi da naslanjanje na NDH-naslijeđe nikad i nije bio njihov izbor, što naravno nije točno. HSP je redovito zasjedao pod poglavnikovom slikom, velikom poput ormara, čelnici stranke tek su nedavno skinuli crne košulje, a sam je Đapić, nije tome davno, desnicom »mjerio visinu kukuruza«. Sada kaže da njegova stranka »ništa ne temelji na ustaškom pokretu, koji je bio gubitnički«. HSP je revidirao i svoj stav o Bosni i Hercegovini. Više je ne smatra prostorom hrvatske države, nego uvažava realnost da je BiH posebna, samostalna i suverena država.

Naravno da je Đapić odgrizao ustašku šapu iz sasvim pragmatičnih razloga. Odrekao se ustaštva da bi svojoj stranci osigurao prihvaćanje u međunarodnoj zajednici. Dosad je HSP tretiran kao jedna od ekstremnih, neofašističkih stranaka. Kakve u Europi, naravno, postoje, ali se nastoje zadržati na margini. Čim se u nekoj državi takva partija približi vlasti, cijela se zemlja stavlja pod povećalo i drži gotovo problematičnom. Kad je Romano Prodi, predsjednik Europske komisije, Hrvatskoj nedavno donio paket pitanja Europske unije i u Zagrebu se, između ostaloga, sastao i s predstavnicima opozicije, i to stranaka koje bi mogle formirati buduću vlast, Đapićeva stranka nije pozvana. Time je sve rečeno. Sanaderu je sugerirano da bi – dođe li u priliku formirati novu hrvatsku vladu – HSP trebao zaobići. Stvar je nezgodna, jer će mu glasovi pravaša možda biti neophodni. Ali i sam se HDZ pred međunarodnom zajednicom još mora boriti za dobar glas i dokazivati kao demokratska i proeuropska stranka, pa mu povezivanje s crnom desnicom nikako nije preporuka. Zato se, vjerojatno po Sanaderovoj instrukciji, HSP odriče ustašluka i tvrdi da želi postati moderna konzervativna stranka europske desnice.

Ali bez obzira na Đapićeve krajnje pragmatične porive – razmijenio je Pavelića za ulazak u vladu i ministarsko mjesto – programsko redizajniranje HSP-a svakako je značajna činjenica. Tom je deklaracijom stranka javnosti uputila određenu poruku – o sebi i o ustaštvu kao takvom. Skida svoje crne košulje, jer s njima ne može naprijed – ni u vlast ni u Europu. Đapićeve izjave s pravom impliciraju da je preduvjet HSP-ove transformacije u europsku konzervativnu stranku – odbacivanje ustaškog prtljaga. Moderne konzervativne stranke nemaju ništa s fašističkim naslijeđem. U tom pogledu zainteresiranom dijelu javnosti HSP šalje poruku o generalnoj neprihvatljivosti ustašluka.

U Hrvatskoj se cijelo jedno desetljeće Endehazija uporno rehabilitirala i njeno se znakovlje s ponosom isticalo. Te se zastave sada skidaju, čak ih i pravaši prokazuju kao gubitničke. Đapiću se, kao političaru, lako preobući, on je crnu košulju nosio dok se isplatilo. Kad je on skida, znači da je politički posve demode. HSP-ovim distanciranjem ustašluk se seli na političku marginu. Pitanje je ipak hoće li to značiti i početak njegova generalnog odbacivanja ili će fanovi Đapićev potez protumačiti tek kao manevar i politički blef.