Nalazom državne revizije iz 2000. godine utvrđeno je da je hrvatska država, preko raznih ministarstava i institucija, za obranu haaških optuženika izdvojila blizu pedeset milijuna kuna

General Luka Džanko već dva mjeseca čeka od hrvatske Vlade odgovor na zahtjev da mu se iz državnog proračuna financira trošak obrane pred Haaškim sudom. Odvjetnik Branko Šerić također mjesecima čeka da mu Vlada nadoknadi trošak zastupanja admirala Davora Domazeta Loše u njegovu saslušanju pred haaškim istražiteljima. Istovremeno, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Žarko Puhovski javno se usprotivio praksi da hrvatski građani preko državnog proračuna financiraju obranu optuženika za ratne zločine.

Prema informacijama koje do zaključenja broja nismo uspjeli provjeriti u Vladinu Uredu za suradnju s Haaškim sudom, iz državnog proračuna trenutačno se financira tek žalbeni postupak generala Tihomira Blaškića kojeg zastupa odvjetnik Anto Nobilo. Svi ostali odvjetnici, Čedo Prodanović, Branko Šerić i ostali, financijsku naknadu dobivaju iz blagajne Haaškog suda.

Međutim, unatoč svemu tome, ove godine iz državnog proračuna izdvojilo se čak sedam milijuna i 880 tisuća kuna na ime "intelektualnih i osobnih usluga" Vladina Ureda za suradnju sa Sudom u Haagu. Lani je ta svota bila još viša, čak devet milijuna i 850 tisuća kuna. Nalazom državne revizije iz 2000. godine utvrđeno je da je hrvatska država, preko raznih ministarstava i institucija, za obranu haaških optuženika izdvojila blizu pedeset milijuna kuna. Samo je američki odvjetnik David Rivkin, zastupnik Vlade u slučajevima obvezujućeg naloga za izručenje dokumenata u Oluji i drugim slučajevima, za to plaćen između četiri i pet milijuna američkih dolara.

Rivkin je za tu svotu navodno trebao i lobirati za hrvatske interese u Americi, ali bez obzira na to svota koja mu je isplaćena doista izaziva čuđenje.

U šest godina hrvatska Vlada isplatila je odvjetnicima Anti Nobilu i Russelu Haymanu 12 milijuna dolara za obranu generala Blaškića. Njegova obrana plaćana je preko Ministarstva obrane, odnosno njegova poduzeća RH Alan, a od 2000. godine preko Vladina Savjeta za suradnju s Haaškim sudom. Vlada je financirala tu obranu zato što je računica američkog odvjetnika nadmašivala pravila Haaškog suda koji nije želio plaćati te troškove, pa je financiranje preuzela hrvatska država. Najveći dio od 23 milijuna kuna uzeo je Hayman, Nobilo "samo" četiri milijuna.

Međutim, u vrijeme vladavine HDZ-a veliki dio odvjetnika odlučio je odbiti financijsku pomoć hrvatske države i prijeći na blagajnu Haaškog suda. Učinili su to zbog lijepe zarade, gotovo 20 tisuća dolara mjesečno, ali i zbog pritiska hrvatskih tajnih službi, osobito SIS-a, koji su željeli stvari držati pod kontrolom. Priznao je to Markica Rebić, bivši šef SIS-a, u izvješću predsjedniku Franji Tuđmanu u lipnju 1998. godine. Rebić je bio ljut zato što odvjetnici, u prvom redu Anto Nobilo i Goran Mikuličić, ne žele sudjelovati u postupku obrane s tajnim službama pa su prešli raditi na trošak Haaškog suda.

Mnogi od njih žalili su se kasnije da je rad u Haagu veoma naporan, iako je satnica oko 180 dolara. Branko Šerić, odvjetnik osuđenog Vinka Martinovića Štele, izjavio je jednim novinama kako je u "180 dana rasprave morao ispitati 150 svjedoka, sudski spis bio je visok jedan metar, a dugačak 12 metara", a uz sve to "boravak u Haagu je skup".

U sličnoj situaciji je i Nenad Boban, pravni zastupnik osumnjičenoga generala Luke Džanka. U nedavnom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji Boban je izjavio kako još uvijek nije od hrvatske Vlade formalno priznat kao odvjetnik generala Džanka, ali da on praktično to jest, jer su mu uručivali dokumente. "Međutim", dodao je Boban, "mi još uvijek očekujemo da Vlada riješi pitanje financiranja Džankove obrane. Takav zahtjev postoji već dva mjeseca bez ikakva odgovora. Ministrica je uoči generalova saslušanja javno preko TV-a rekla da će MORH preuzeti financiranje obrane ako on podnese takav zahtjev. General je takav zahtjev podnio. Istovremeno je takav zahtjev podnio i Haaškom sudu, pa nije dobio nikakav odgovor".

Hrvatska država u protekle dvije godine na "intelektualne usluge" Ureda za suradnju s Haaškim sudom, dakle za usluge odvjetnika, izdvojila je iz državnog proračuna gotovo dvadeset milijuna kuna. Podaci iz 2000. i 2001. godine nisu nam bili dostupni, ali valja pretpostaviti da je riječ o istim svotama. Kome su one namijenjene ako su gotovo svi odvjetnici, s izuzetkom Nobila, na troškovniku Haaškog suda?

U cijeloj priči o financiranju obrane optuženika za ratne zločine iz državnog proračuna javlja se i moralna komponenta. Žarko Puhovski, predsjednik HHO-a, navodi tri razloga za takav stav. Prvi je formalno-tehnički, jer Haaški sud ima fondove i tehničke mogućnosti da plati obranu optuženicima koji si ne mogu sami priuštiti odvjetnika. Drugo, kad bi se bilo koji hrvatski građanin našao pred nekim sudom u inozemstvu, makar i zbog krađe u talijanskom supermarketu, ne bi mogao računati na financijsku pomoć države, a kamoli ako bi bio optužen za tako težak zločin kao što je ratni. I konačno, daje se fundamentalno pogrešna procjena odgovornosti čitavog društva za djelo nekih pojedinaca. Naime, prikupljanjem poreza od hrvatskih građana financirala bi se obrana ljudi optuženih za ratne zločine, bez naše privole niti odobrenja, a takvu pogodnost ne bi mogli uživati optuženici za druga kriminalna djela.