Za nekoliko mjeseci navršit će se osma godina haaškog sužanjstva generala Tihomira Blaškića. Kazna od 45 godina na koju je osuđen apsurdna je i pod pretpostavkom da je kriv. Apsurdna je ne s nekog nacionalističko prohrvatskog stanovišta, već i s pozicije "prijatelja Suda". Jednostavno zato što ju je praksa samog Haaga - npr. slučaj Plavšić, Strugar… - odavno učinila apsurdnom. No sudbina žalbenog postupka - ako je suditi po medijima - ne zanima hrvatsko javno mnijenje: iza tolikih senzacionalističkih napisa o oslobađanju kao o gotovoj stvari - šutnja… No o njegovu odvjetniku Nobilu znamo gotovo sve.

Znamo da za obranu Blaškića iz državnog budžeta dobiva tolik novac kao da zna sve loto kombinacije. Znamo da uspješno brani Miroslava Kutlu, te da je dobro obranio "zločinačku organizaciju". U Nacionalu možemo čitati njegovu vlastitu kolumnu, a u Globusu obrazloženje njegova političkog angažmana u HNS-u. Pojedinačno, ništa od navedenog ne treba mu zamjerati: ni cijenu rada u slučaju Blaškić, ni odluku da se prihvati obrane najopasnijih ljudi u Hrvatskoj, ni novinarski ni politički njegove angažmane. Pa i sve to skupa, ma koliko nalikovalo mnogoženstvu, može proći.

No ovaj nam se "bogati zagrebački odvjetnik s crnim pojasom" nudi kao uzor građansko-liberalne Hrvatske, kao pravi Uomo univerzale koji najavljuje Hrvatsku renesansu! A to ipak stvarno prevršuje svaku mjeru, osobito građansko-liberalnu! Jer možda sam Haaški sud stvarno toliko zanemaruje Blaškića da Nobilovu odvjetničkom uredu ostaje dovoljno termina za Kutlu i Jelavića, a Nobilu osobno za stranačke angažmane. No dok je Blaškić njegov klijent, a trune zaboravljen u Haagu, naša bi se građansko-liberalna uzdanica morala suzdržati od javnih savjeta nama ostalima i iz pristojnosti barem šutjeti.