Globalizacija je u suprotnosti s težnjama zaštite kulturnih raznolikosti kojima, navodno, teži ujedinjena Europa / Na djelu je podivljali kapital koji, poduprt zakonskim standardima Europske unije, razorno ugrožava kulturološke osobitosti pojedinih sredina, unificirajući ih na razini nedostojnoj stare kultivirane Europe / Prošeta li se glavnim trgovačkim ulicama, primjerice, Praga, Budimpešte ili Zagreba, dakle, srednjoeuropskih gradova, teško da se mogu uočiti bilo kakve identifikacijske razlike. Trgovine poznatih europskih i svjetskih tvrtki potpuno su istisnule domaće, koje prisilno odumiru

ZAGREB, 22. rujna - Dvadesetak europskih zemalja, koje željno očekuju ulazak u Europsku uniju, tu veliku zajednicu naroda što bi na izvjestan način trebala ujediniti Stari kontinent, nastoje se što više prilagoditi uzusima, ponajviše zakonodavnim, ali i mnogim drugima, koje propisuju njezine prvotne članice. Iako je jasno da u takvoj zajednici naroda moraju postojati neki zajednički kriteriji i opći interesi, ono što se sada zbiva na europskom tlu zapravo je nova vrsta globalizacije, koja možda može konkurirati ili se oduprijeti američkoj, intencija koje je svijet svesti na jedan zajednički nazivnik - po svom receptu.

Europa se, međutim, onaj njen već ujedinjeni dio, otvoreno zalaže za raznolikost, koja bi trebala jamčiti očuvanje kulturnih identiteta na njezinu tlu, jer je upravo to bogatstvo koje treba na neki

Koliko je to zaklinjanje u kulturnu raznolikost, što je prvo proklamiralo Vijeće Europe, a potom i Europska unija stvarno, a koliko deklarativno ili se diktatom kapitala moćnih izmaklo kontroli, možda se najočitije odražava u tranzicijskim zemljama. Prošeta li se glavnim trgovačkim ulicama, primjerice, Praga, Budimpešte ili Zagreba, dakle, srednjoeuropskih gradova, teško da se mogu uočiti bilo kakve identifikacijske razlike. Trgovine poznatih europskih i svjetskih tvrtki potpuno su istisnule domaće, koje prisilno odumiru. Nekoć jake tvrtke u tim zemljama ili su uništene ili su prodane velikim europskim kompanijama koje, kako se sve jasnije razabire, iscrpljuju domaće stanovništvo smanjenjem broja zaposlenih, radom plaćenih ispod europskog prosjeka i, naravno, izvozom na osnovi toga stečene dobiti.

Obrti karakteristični za te sredine nestaju. Nazivi trgovina uglavnom su na stranim jezicima, a i u upravama velikih tvrtki govori se njemačkim ili engleskim jezikom, ovisno o novim vlasnicima. Dakle, i jezici tih zemalja postaju ugroženima, unatoč tome što ih nacionalni zakoni formalno štite. Sve se pomalo unificira po jedinstvenom, da li europskome receptu? O tome kako se on odražava na prostoru već ujedinjenih zemalja, primjerice sredozemnog kruga, pokazuju konfekcijskom gradnjom uništeni obalni pojasi u kojima se teško razabiru graditeljske tradicije što su svjedočile o kulturnom identitetu pojedinog mjesta. Agresiji kapitala nisu odoljele velike zemlje, a male im se ne mogu oduprijeti. Ono što je u njima do sada bilo očuvano, nestaje neviđenom brzinom.Kultivirani krajolici preko noći se jeftinom, a profitabilnom gradnjom preobražavaju u uništena područja, koja se umnožavaju do gustoće nevjerojatnih razmjera, ponovno unatoč svim mogućim nacionalnim propisima. A kad europsko zakonodavstvo propiše standarde, kojih se prvotne članice ipak uvijek ne pridržavaju, onda se škopi i raznolikost što proizlazi iz proizvodnih procesa nacionalnih delicija, što je također karakterističan dio pojedinih kultura. Zato nam pod imenom ementalera, gaude ili trapista europski proizvođači sireva nude okusom neprepoznatljive ljepljive mase, koje bi trebale biti standardizirani proizvodi, što zamjenjuju slavne francuske sireve ili naš, domaći paški, a pogotovo svježi kravlji, koji je za europske tržnice nepoznanica.

Takvih primjera uništavanja kulturnih raznolikosti ima na pretek. U čemu će se nakon te opće unifikacije prepoznati europska različitost? Možda tek u spomeničkoj baštini koja je, na žalost, ne samo kod nas, sve više ugrožena, a i dobrano uništena neprimjerenim zahvatima. Upravo zato ju sad treba maksimalno čuvati, gotovo kao identifikacijsku karticu te raznolikosti koju Europa, navodno, želi očuvati. Europski narodi, međutim, uviđajući sve više tu opasnost ujednačavanja, žele zaštititi kulturnu baštinu u mnogo širem pojmu, nego što je to spomenička baština. Jer, dio su kulturnog nasljeđa i tradicija, i jezik, i običaji, i prehrana i sve što ocrtava specifičnost života pojedinog podneblja, regije ili kraja (urbanog i ruralnog) u određenom povijesnome (a i suvremenost je dio povijesti) i u socijalno-društvenom kontekstu.

Baš zato se diljem Europe svakog tjedna otvara novi muzej. I kako se imalo priliku vidjeti na reviji muzejskih projekata »Najbolji u baštini«, što je upravo završila u Dubrovniku, ti muzeji nastoje, usredotočujući se na kulturološke osobitosti, očuvati baštinu ne samo muzejskim predmetima, što kao artefakti svjedoče o nasljeđu, nego njih u kontekstu nastajanja u sklopu specifičnih kulturoloških, nacionalnih, regionalnih, društvenih, socijalnih pa i prirodnih okolnosti. Jer, iz svega toga proizlazi različitost kultura na europskom tlu.

Da Europa, odnosno Europska unija, pa ni Vijeće Europe, još nije na čisto kako će u tom globalizacijskom procesu očuvati europsku raznolikost, potvrđuje i skorašnja ministarska konferencija u Opatiji na kojoj će ministri kulture raspravljati o kulturnoj raznolikosti. No, možda taj problem neće moći riješiti bez nekih drugih europskih resornih ministara, čije djelatnosti uništavaju tu raznolikost. Ali bi vjerojatno kao prijedlog s tog međunarodnog skupa trebao kao polazna točka zaštite raznolikosti biti upućen poziv na kroćenje podivljalog kapitala i tiranije profita koji uništavaju tu raznolikost, a zbog kojih je baština ostala posljednji bastion, koji još brani ugrožene identitete. Samo, tko će imati hrabrosti donijeti tu odluku?

Vesna Kusin