ZAGREB - "Prljavi igraju prljavo" - tako bi se možda najtočnije moglo opisati najnovije prepucavanje na liniji Sanader-Račan, odnosno oporba-pozicija glede prisluškivanja. A to je opet tako slatka prilika da se još jednom podsjetimo kako su efere s (ne)zakonitim prisluškivanjem u Hrvatsku došle zajedno s prvim posjetom Ivana Pavla Drugog daleke 1994. Iza kodnog naziva "Pastir 900" provodilo se opsežno prisluškivanje novinara, većinom iz tada nezavisnih listova, opozicijskih političara, sindikalnih vođa i čelnika nekih nevladinih udruga.

Tada je, navodno, Smiljan Reljić, tadašnji šef Službe za zaštitu ustavnog poretka, o prikupljenim "informacijama" svakodnevno izvještavao predsjednika Franju Tuđmana, a rezultati su, barem što se tiče mogućih opasnih zavjera kontra Pape bili nikakvi. Ali, naravno, da je i ta akcija prisluškivanja, kao i većina ostalih koje su u svrhu "nacionalne sigurnosti" provodili dični HDZ-ovi obavještajci (od kojih su mnogi bez mnogo krzmanja preuzeti iz jugoslavenskih tajnih službi), bila samo krinka ispod koje se pod paranoidnom kontrolom željelo držati sve moguće "kritičare režima".

Smiljan Reljić je uz Ivana Jarnjaka, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, bio najistaknutija figura u siječnju 1996. kada su neumorni djelatnici SZUP-a prisluškivali telefonske razgovore oporbenih čelnika u vrijeme "gradonačelničke krize" u Zagrebu. Tada su bili prisluškivani Dražen Budiša, Zdravko Tomac, Goran Granić, Jozo Radoš, Dobroslav Paraga, Davor Butković i drugi političari i novinari koji su dovođeni u vezu sa stvaranjem, što bi rekao Tuđman, "nekakve oporbene situacije u Zagrebu". Navodno su sve vrpce i papirologija koja je svjdočila o ovom prisluškivanju naknadno uništene.

Tijekom 1996. prisluškivani su Rikard Gumzej i Zlatko Canjuga, a u prosincu te godine zabilježen je skandal s prisluškivanjem Krunoslava Olujića, predsjednika Vrhovnog suda. Tada je pod audionadzorom bio i Zlatko Tomčić. Ažurnije prisluškivanje Dražena Budiše i Ivice Račana događalo se i 1998. Već iduće godine, u vrijeme imenovanja Vlade Galića umjesto Žarke Peše na mjesto šefa Sigurnosno-informativne službe čudnim čudom je ustanovljeno da je otuđena gotovo kompletna oprema za prisluškivanje. Iste godine su vrlo nježno i osjećajno prisluškivani novinari "Nacionala", a ograničenim otvaranjem dosjea nakon 3. siječnja 2000. otkriveno je kako su gotovo svi novinari iz neovisnog tiska prisluškivani i praćeni. Tome treba dodati kako je iz obavještajnog arhiva iz HDZ-ova doba u privatne "arhive" otišlo oko najmanje 400 dokumenata koji su služili i služe za najcrnje ucjene i manipulacije.

Konačno, na ovome mjestu valja još jednom citirati paradigmatsku izjavu Perice Jurića, zamjenika ministra unutarnjih poslova u prvoj hrvatskoj Vladi koju je dao sedam dana nakon pobjede HDZ-a na prvim izborima, s tim da se prva rečenica odnosi na arhive jugoslavenskih službi Ozne i Udbe, te Arhiv dokumenata Saveza komunista Hrvatske: "To nam je osnovni repromaterijal. Do informacija bitnih za sigurnost države dolazi se teško, one su skupe i bila bi ludost uništavati informacije koje i sada imamo, a tiču se državne sigurnosti."

Kako samo zlokobno proročanski iz sadašnje perspektive zvuči ova opaska o špijunskim materijalima kao o "osnovnom repromaterijalu". Kasnije su tajne službe pod vodstvom HDZ-a doduše znale uništavati ili privatno arhivirati podatke do kojih su dolazili legalnim i nelagalnim špijuniranjem, prije svega prisluškivanjem. Međutim, osnovna logika korištenja dokumenata iz bogatog obavještajnog arhiva kao "osnovnog repromaterijala" za dnevnopolitičke svrhe, ucjene i manipulaciju ostala je dobrim dijelom i temeljnom logikom hrvatskog obavještajnog aparata do danas.

Nema sumnje da su, što je upravo apsurdno, obavještajne službe u Hrvatskoj jedna od najslabijih i najkompromitiranijih "javnih" službi u zemlji koje ozbiljno potkopavaju nacionalnu sigurost i državnu stabilnost. To je jednako posljedica toga što su u tim službama zadržani vodeći kompromitirani ljudi iz HDZ-ova režima, koliko i toga da su, premda u manjoj mjeri, i vodeći ljudi aktualne vlasti namjeravali koristiti te službe u dnevnopolitičke svrhe. Da to nije tako, ne bi Račanu i ekipi trebalo tri godine da reformiraju i postave nove-stare ljude na čelo novih tajnih službi.