Ima li alternative (srljanju u vanjsku prezaduženost, neodrživ vanjskotrgovinski manjak, predaju većine najkvalitetnijih gospodarskih i financijskih potencijala inozemnim vlasnicima)?

Na to temeljni predizborno, gospodarsko i političko, a nadasve razvojno pitanje – u Hrvatskoj još nema cjelovita i sugestivna odgovora ni s jedne domaće, stranačke adrese.

Ima ga jedino na – za Hrvatsku i svijet – najvažnijim inozemnim adresama: uporno ga nude MMF, EU, matične inozemne kuće-vlasnice ovdašnjega bankarstva, telekoma, medija, trgovine i sve većeg komada turizma, i taj odgovor glasi: alternative nema! Idite dalje ovim putem, ne posustajte, održavajte visoko precijenjeni tečaj kune »kao zjenice svojih očiju«, privatizirajte i prepuštajte strancima sve što traže, i vrlo skoro ćete – ovisno o interesima SAD-a i EU-a – posredstvom velikih banaka i globaliziranih kompanija biti umreženi, pa integrirani ili u Evropsku ili, prije toga, u Balkansku uniju.

Zar je moguće da, tom povijesnom gubitku nadzora nad najkvalitetnijom imovinom i nad najvažnijim gospodarskim i financijskim potencijalima zemlje, alternative – nema?

Prisjetimo se, da niti u HDZ-ovo vrijeme, niti nakon 3. siječnja 2000. godine, u Hrvatskome saboru nikad nije bila povedena rasprava o novoj razvojnoj koncepciji, o cjelini privatizacijske politike i o ključnim strateškim, razvojnim projektima, nego se sva igra svodila na nadmudrivanja oko formalnih, perifernih ili parcijalnih. Hrvatska kao da je veselo pristala na zapadnu igru »podijeli, pa vladaj«, na temelju koje, posredstvom međunarodnih revizorskih kuća i domaćih političara, sada stranci de facto odlučuju o tome što će i po kojoj cijeni kupiti.

Tako danas, u novom predizbornom ozračju imamo novu strukturu hrvatske javnosti, u kojoj, onih koji stvarno vode igru – na političkoj pozornici nema, a onih kojih ima, često pa i malo previše, ne znače bog-zna-što. Glavni interesi i najmoćniji ljudi iz ovdašnjega bankarstva, telekomunikacija, velikih trgovačkih lanaca, privatiziranoga turizma i medija, nisu u prvim odredima ni jedne od hrvatskih političkih stranaka!

Predaju najkvalitetnijih hrvatskih financijskih i gospodarskih potencijala strancima započela je još Matešina vlada, a Račanova je stvar primakla savršenstvu. Uoči skorih parlamentarnih izbora u posjedu stranaca je gotovo sav bankarski sustav, zatim i telekom-monopol, pa velika većina trgovačkog prostora (što kroz enorman uvoz robe široke potrošnje, potaknut visoko precijenjenim tečajem kune, što kroz ulaz velikih inozemnih trgovačkih lanaca), mnogi hoteli, tisuće nekretnina, kuća, zemljišta i vikendica, većina novinskih medija, a od prije desetak dana i Treća mreža, koja će još samo do Nove godine biti u posjedu HTV-a.

Alternative ima, ali – podsjećaju meštri iz MMF-a i velikih zapadnih kompanija često i Račanov tim i širu hrvatsku javnost – revolucijama više nije mjesto u novoj, velikoj Evropi i u svijetu globaliziranog biznisa, u kojem prevlast imaju Bushova Amerika i sve ambicioznija EU. Prava bi alternativa bila poništenje pretvorbe i privatizacije, renacionalizacija pojedinih banaka, proglašenje gospodarskog pojasa, snažna deprecijacija kune, snažno poticanje izvoza robe i usluga, čvrsta zaštita okoliša (uz pojačano financiranje MUP-a i inspekcija), sustavna bitka protiv narko-dilera svim sredstvima, smanjivanje vanjske zaduženosti i radikalan zaokret u ekonomskoj politici prema prvim susjedima.

Izbori su gotovo na pragu, ali nijedna politička stranka još ne pokazuje svoj odgovor na ta strateška pitanja, niti ima doista nov ekonomski program. Najpregledniji je ekonomski program aktualne vlade, u kojoj glavnu riječ i programske udjele imaju SDP, HSS i HNS. To je program kontinuiteta, ubrzane privatizacije, novog zaduživanja za otplatu dospjelih stranih zajmova, državnih investicija u ceste i željeznicu, stabilno visokog PDV-a, tečaja kune, cijena, ali i visokoga državnoga proračuna. Vladajuće se stranke, međutim, još ne izjašnjavaju otvoreno o tome hoće li i otoke predavati strancima, hoće li do kraja godine proglasiti gospodarski pojas, kako će normalizirati odnose s većinom prvih susjeda i kako će ratovati protiv sve ofenzivnijih narko-dilera. O tome kako povećati izvoz i ojačati industrijsku ponudu teško da išta mudroga mogu reći, nakon što je većina najatraktivnijih gospodarskih potencijala kroz dosadašnju privatizaciju prepuštena strancima, a domaća ponuda prepolovljena posredstvom precijenjenog tečaja i prekomjerna uvoza.

Liberali – od LS-a, Libre i HSLS-a – kao da ne znaju zašto se tako zovu. Niti zagovaraju interese krupnog financijskog ili industrijskog kapitala, niti se protive raljama globalizacije koja melje preostali hrvatski kapital. Svi odreda su gotovo ljevičari, koji se protive bespravnoj gradnji, traže bolju zaštitu okoliša, nisu za rasprodaju preostale državne imovine strancima, jesu za ukidanje obaveznog vojnog roka, itd... Granićev DC je na istom tragu, ali nema sugestivna odgovora je li više za nastavak rasprodaje zemlje ili za nove dugove, je li za reviziju pretvorbe ili za predaju najkvalitetnijih komada jadranske obale inozemnim kupcima, je li za hrvatski Dubrovnik ili za Dubrovnik, koji u zemljišno-knjižnim uredima pripada novokomponiranome jet-setu iz Njemačke, Austrije, Italije, SAD-a, Francuske i Rusije.

HDZ navodno ima razrađen program, ali ga – kao i u Manolićevo doba – krije da ga konkurencija ne prepiše. Ono što je Sanader zadnjih dana pustio na kapaljku, samo su fraze od kojih nema osobite vajde za birače. HDZ se još nije distancirao od katastrofalne predaje vodećih hrvatskih banaka strancima, i od početne predaje telekom-monopola također strancima, pa je veliko pitanje što može novog ponuditi javnosti, a da nije već viđeno.

Krajnja desnica, poput HSP-a i HKDU-a, koja se i dalje određuje prema Anti Paveliću, Hitleru i Drugom svjetskom ratu, a ne prema izazovima novoga doba, prema globaliziranome kapitalu u Hrvatskoj i prema interesima novih hrvatskih kapitalista (ako su doista desnica, a ne samo krajnji, uglavnom verbalni nacionalisti), također nema nikakav novi ekonomski program, iako vrlo ambiciozno kontaktira s ekonomistima različitih fela. Isto bi se moglo reći i za tek stasali Pašalićev Hrvatski blok.

Paradoksalna je činjenica da jedinu tvrdu alternativu višegodišnjem imovinskom potonuću u Hrvatskoj nudi mala, Šuvarova, Socijalistička radnička partija, koja djeluje gotovo u ilegali. Oni, naime, nude jasnu alternativu, ali još nemaju razgranatu stranačku mrežu. Oni su sve kritike Vladine politike unazad sedam-osam godina saželi u vlastiti ekonomski i politički program, prema kojem su trenutačno jedina, izrazito lijeva i nacionalna politička stranka. Da paradoks bude veći, njihova nastojanja za očuvanjem hrvatskog gospodarskog potencijala i državnog vlasništva, te za poticanje izvoza, zapošljavanja i domaće proizvodnje, mogli bi se imenovati ne samo krajnje socijalističkim, nego pomalo i protekcionističkim predznacima.

Paradoks je, dakle, da samo izvanparlamentarni SRP otvoreno ističe da u globaliziranom svijetu mala i otvorena Hrvatska ipak mora sama odlučivati o svojoj sudbini, dok većina ostalih, a osobito malo većih Hrvata u nizu drugih stranaka, kao alternativu nudi ubrzanu predaju državne imovine strancima.

Utoliko, biračima neće biti lako izabrati: oni koji rade za velike inozemne kompanije ili banke, znat će što im odgovara, ali većina ostalih, koja radi kod »divljih« domaćih ili stranih kapitalista, u državnom sektoru ili je na burzi rada, u školi, na fakultetu ili u mirovini, teško da će u bilo kojem stranačkom programu prepoznati vlastiti interes. Stoga će izborne pobjednike najvjerojatnije odrediti masa apstinenata, koja će za vrijeme idućih izbora ostati kući.

Oni – koji zapravo vladaju sve većim komadom Hrvatske – stoje umreženi u političke interese Njemačke, Austrije, Italije, Mađarske i SAD-a, te prije svega odgovaraju svojim gazdama u vrhovima matičnih kuća u tim zemljama, a ne hrvatskim biračima. Da bismo se bolje razumjeli, navodim najjednostavniji primjer: vodeće hrvatske bankare. Da su kojim slučajem to hrvatske banke i hrvatski menadžeri, ti bi najmoćniji bankari po prirodi stvari bili članovi neke od ovdašnjih liberalnih ili konzervativnih stranaka. I obratno, da je bilo koja od liberalnih stranaka u Hrvatskoj – liberalna, tada bi u svojim redovima imala bar jednog jačeg bankara, industrijalca, veleposjednika ili milijunaša. Ali, vodeći hrvatski bankari, iako ih je većina nekad bila u HDZ-u, danas prije svega moraju slušati svoje gazde iz bijeloga svijeta, koji ih za to i vrlo dobro plaćaju. Usput, podsjećam, da je 97 posto hrvatskoga bankarskog potencijala u većinskom stranom vlasništvu, a posredstvom banaka i gotovo cjelokupna hrvatska štednja, pa i većina depozita hrvatskih poduzeća.