Podsjetimo, Sanader je u ponedjeljak ustvrdio da ga se prisluškuje, za što je izrijekom optužio premijera. »Sam vrh vlasti, sam Ivica Račan naredio je da me prisluškuju«. Još je dodao da za svoje optužbe nema dokaza, jer se oni svakoga dana uništavaju. Jučer je snažno reterirao: sada se njegova tvrdnja o prisluškivanju zasniva na dedukciji. Kaže: ako tajne službe prisluškuju strane diplomate, o čemu su mediji javljali, »zaključio sam da onda sigurno prisluškuju i političare i novinare«. To nije čak ni indicija. Ali može djelovati kao samooptužba. Izjava sugerira kako se šefu HDZ-a zapravo čini logičnim da vlast svoje političke konkurente drži pod nadzorom.

Sanader je svojim lupanjem o prisluškivanju počinio nekoliko kapitalnih grešaka. Prvo, takve se teške optužbe ne mogu iznositi bez dokaza, a šef se HDZ-a poziva samo na rekla-kazala izvore. Vladimir Gredelj, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, s pravom upozorava da iznošenje optužbi na račun visokih državnih dužnosnika bez ikakvih dokaza, kako je to učinio Sanader, predstavlja »društvenu opasnost«. Drugo, ne može se jedan dan alarmirati javnost tvrdnjama o prisluškivanju, koje je, naravno, suprotno zakonu, a drugi dan izjavljivati da se nije govorilo o protuzakonitom djelovanju, nego je riječ samo o »političkim ocjenama«. I što bi to zapravo trebalo značiti? Treće, Sanader je svoje optužbe sam dezavuirao kad je odbio razgovarati s državnim odvjetnikom. Na poziv da na nadležnom mjestu podastre dokaze i kaže što ima, odgovorio je da »s Bajićem ne kani voditi političke razgovore«. Četvrto, izjavama o prisluškivanju šef je HDZ-a samo podsjetio kako je to u vrijeme vlasti njegove stranke bila redovita praksa. Lako bi se, dakle, moglo zaključiti da je nečista savjest HDZ-ov glavni problem.

Svojim neargumentiranim i spetljanim optužbama o prisluškivanju Sanader je, na žalost, u drugi plan gurnuo i obezvrijedio ozbiljna pitanja koja je u vezi s djelovanjem tajnih službi i sam postavio. Zašto nije profunkcionirao građanski nadzor nad tajnim službama, iako je odgovarajući zakon donesen još lanjskog proljeća; zašto nije osnovano Vijeće za nadzor; zašto saborski odbori nisu s tim u vezi uradili svoj posao? Također je značajno pitanje, koje spominje i Udruga sudaca, o povezanosti hitre reakcije Državnog odvjetništva s migom iz Banskih dvora. Sanader smatra da je riječ o ugrožavanju ustavne trodiobe vlasti; Gredelj pozdravlja poziv Sanaderu da podastre dokaze, ali se boji da se Bajić time stavlja u službu »međustranačkih ratova« i izborne kampanje.

To su pitanja na koja bi premijer morao odgovoriti. I preko kojih ne može preći lakonskom izjavom kako ni on nije »u dobrim odnosima s tajnim službama«. Pogotovo jer je i sam priznao da svoj posao ne rade kvalitetno. Na pitanja o nefunkcioniranju civilnog nadzora, okreće pilu naopako i Sanaderu preporučuje da reagira u Saboru. Što radi saborski nadzor – kaže Račan. Ali prvo je pitanje što u vezi s tajnim službama radi Vlada. Ako ne stoji optužba o prisluškivanju, stoje brojne druge primjedbe na njihov račun. Od kojih se premijer ne može oprati, prebacujući lopticu na druge, jer je to zona njegove odgovornosti.