Politički dio odgovora na Upitnik Europske komisije ima oko 300 stranica, onaj tehnički dio, dakle materijal koji procjenjuje stupanj (ne)prilagođenosti budućeg kandidata za uvjete življenja u Uniji ima deset puta više, pa ipak, kako sada stvari stoje, sav trud svih onih pametnih, školovanih, ambicioznih, radno »izraubanih« i kronično potplaćenih mladih ljudi u tijelima državne uprave može pasti u vodu zbog - jedne jedine osobe. Zbog te osobe jednako tako mogu na neodređeno vrijeme biti odgođene ambicije zemlje odgađane cijelo desetljeće zbog kruga čiju politiku, strategiju, svjetonazor i taktiku bjegunac pred međunarodnom pravdom simbolizira.

Zemlja prolazi bolnu, skupu, zahtjevnu tranziciju u svim područjima življenja. Trebalo je hrabrosti, čak i drskosti, na proljeće ove godine u Ateni svečano uručiti zahtjev za kandidaturom, da bi EU potom prigrlio ideju, prvo rezervirano, potom s entuzijazmom, jer je, eto, zbrojio dva i dva i izračunao da se uspjeh jedne zemlje vrlo lijepo može pripisati kreativnosti zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Ona koja postoji u hrvatskim rezultatima, ali je, eto, nikako nema na iračkom terenu i u vezama s onom stranom Atlantika.

Onda su se stvari ubrzale i sada, najednom, kada su vrata blizu i kada se lagano ali sigurno otvaraju, opet na scenu pada novi deus ex machina, i prvi službeni razgovor s novim direktorom Opće uprave Europske komisije za vanjske poslove se u jednom dijelu pretvara, umjesto razgovora kako ubrzavati i iskoristiti sve potencijale, u »trljanje nosa« zbog generala Gotovine. Europska unija je zaoštrila: Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nije ratificiran u dvije zemlje jer one imaju nešto protiv činjenice da Hrvatska ne ispunjava najbitniji politički uvjet - potpunu suradnju s haaškim tribunalom za ratne zločine. Ako Sporazum ne ratificiraju sve zemlje, u pitanje dolazi i pozitivan nalaz Europske komisije - preporuka da je Uniji vrijeme ući u pregovarački proces s prvom iz posljednjeg bloka zaostalih zainteresiranih za EU-klub.

Dakle, sav trud u tranziciji, svi oni dani i mjeseci rada, sva saborska procedura sastavljanja i izglasavanja novih zakona, sve stipendije, magisteriji i doktorati, svi nepotrošeni godišnji odmori, ljutnje, glavobolje, nade, napokon sva ljubav, strast, ambicija onih stotina ljudi u službi pet milijuna ljudi moglo bi propasti.

U četvrtak je na dnevnom redu razgovor Gorana Granića i glavne haaške tužiteljice. Rečeno je unaprijed, budu li Carla del Ponte i Goran Granić održali konferenciju za novinare stvar je dobra, partneri su se razumjeli, dogovorili, a Tužiteljstvo je uvažilo hrvatske informacije. (Drugi je par rukava to što je Tužiteljstvu apsolutno nejasan razlog zašto je povjerljivo pismo iz Zagreba prvo javno tiskano u hrvatskim medijima..., što baš nije vizija aplikacije transparentnosti u praksi.) Onda u cijeloj priči netko debelo drži figu u džepu i pravi se lud. Je li figa u džepu kada vlasti u Zagrebu skrušeno priznaju da, eto, bjeguncu ne mogu posuti ni soli na rep jer nije u domovini (iako po broju putovnica spomenuti raspolaže kolekcijom domovina, iako Haag uporno traži državljanina Republike Hrvatske a ne Republike Francuske!) i da je policija nemoćna.

Lider iz oporbe kaže pak da neke važne ljude progone čopori špijuna, a hrvatski špijuni izgleda znaju sve o hrvatskoj politiziranoj domaćici ili umirovljeniku, ali ne i o hrvatskom najpoznatijem bjeguncu. Figa ili činjenica, pitanje je sad. Potom, ako je Haaško tužiteljstvo u pravu, zemlja s toliko tajnih službi, špijuna, etabliranom pravnom državom i pouzdanom policijom dopušta sebi luksuz da se Vladini dužnosnici pozivaju na pisanje novina, jer novine, Bože moj, znaju ono što policija i službene tajne službe ne znaju.

Figa ili ne-figa? Britanci i Nizozemci su pritisli Hrvatsku želeći joj dati do znanja da pravo na EU-pregovaranje za ulaznicu ima zemlja u kojoj je zaživjela pravna država. Slučaj neuhvatljivog bjegunca potvrđuje da rečena još nije dostigla stupanj na kome se može računati da je zakon zakon svugdje, na cijelom teritoriju jedne suverene zemlje, a ne samo u općinama u kojima su na vlasti koalicijski a ne opozicijski gradonačelnici. I da policija kaže da ne zna, novine znaju, haaška tužiteljica je također upoznata, a društvo u Zagrebu uporno prakticira sport »figiranja« u džepu i to toliko šeprtljavo da se figa vidi i iz Haaga i iz Bruxellesa.