To je čudno, jer još sam 1999. godine osobno zaključio da gospodin Sanader, tada uglađen i uspješan diplomat, dobro poznaje »prislušnu« problematiku.

Čuvar Mate Granića imao je čistu situaciju: lijevo od njega bio je parkiran policijski automobil (niže u Martićevoj) s nekoliko policajaca. Desno od njega, kod drugog vodoskoka na Trgu burze, stajao je još jedan krupan momak iz osiguranja koji je s boka pokrivao taj neobičan ulični sastanak hrvatskog ministra vanjskih poslova sa svojim glavnim pomoćnikom i vjerojatno budućim šefom hrvatske diplomacije ako Mate Granić postane ne samo predsjednikom stranke, nego predsjednikom države nakon smrti Franje Tuđmana.

Ivo Sanader i Mate Granić razgovarali su polako hodajući i povremeno zastajkujući. Pomislio sam: »Ova dvojica znaju svoj posao i znaju kako izbjeći izravno prisluškivanje«. Razgovarali su o nečem važnom (izmjenjivali informacije ili se dogovarali) na trgu koji je prometan, gdje ima mnogo ljudi, tramvaji stalno prolaze, a vodoskoci šume.

Danas, četiri godine kasnije, upravo u predizborno vrijeme Ivo Sanader, šef prestrojenog HDZ-a otvorio je Pandorinu kutiju i ustvrdio da ova, nova vlast na čelu s Ivicom Račanom intenzivno prisluškuje vodstvo HDZ-a, oporbu i poprilično novinara. Čim sam čuo tu vijest nisam se smijao (kao što su to učinili mnogi) nego pomislio: »Ne mrzi valjda Račan toliko Sanadera, niti ga se toliko boji da bi mu u kabinet i saborske prostorije HDZ-a tako nevješto podmetnuo prislušne uređaje.

U stvarnosti, što je mogao napraviti Ivo Sanader kada su on i njegovi navodno u zidu saborskog ureda našli sumnjive izbočine i krakove nepoznatog podrijetla? Mogli su u tišini napraviti kompletni elektronski protunadzor (na njemački ili američki način).

Činjenice govore da Sanaderova ekipa ipak nema protunadzor čiji cilj treba biti nadvladavanje pokušaja bilo koga (prijatelja ili neprijatelja) da koristi minijaturne elektronske naprave za prikupljanje podataka o tome što rade, što govore i što planiraju zastupnici HDZ-a u Saboru. Ako je još u vrijeme kada je njegova stranka bila na vlasti spoznao kako se bez pardona prisluškuje (a dr. Tuđman je o svemu izvješćivan) Ivo Sanader je mogao od sadašnjeg Kluba zastupnika HDZ-a napraviti pravu »sigurnosnu sobu«, a da to nitko ne dozna. Za prostoriju takve veličine za uspostavu učinkovitog elektroničkog protunadzora potreban je tim od tri stručne osobe i najviše dva do tri dana posla.

Samo jedan sigurnosni službenik dovoljan je da »oboji« zidove i instalacije u sobi. »Bojanje« znači da on elektroničkim »čarobnim štapićem« (može se legalno kupiti u svim zapadnim trgovinama špijunskom opremom s osobito bogatim asortimanom na odjelima protuobavještajnih spravica) otkriva sve vrste aktivnih i poluaktivnih mikrofona. Njegov pomoćnik istodobno sličnim uređajem pretražuje televizijske frekvencije u prostoriji i oko nje ne bi li otkrili skrivene daljinske kamere koje uz sliku savršeno snimaju i šapat.

Treći član tima traži »parazitske« prisluškivače (»bube«) u telefonima koje koristi HDZ. Pritom je važno da stručnjak ima uvid u telefonsku mrežu zgrade i nedvosmislenu potvrdu nadzire li osiguranje Sabora rutinski (iz sigurnosnih razloga) sve žične i bežične telefone. Nazočnost skrivenih mikrofona koji prenose informacije elektroinstalacijama zgrade stručnjaci za elektronski protunadzor provode na način koji ne diže prašinu: u te svrhe vrlo su korisni obični komercijalni tzv. »dječji« alarmi (nalik na igračke).

Danas više nitko ne ozvučuje prostorije kilometrima kabela i žica. Ta praksa se počela napuštati prije 30 godina. To olakšava posao timu za protuelektronički nadzor jer ne mora više »drapati« (demontirati) cijele prostorije, skidati tapete, zavjese, lustere, micati parkete i sl. Ako nešto slično ipak postoji u zidovima i drugdje po uredima, iz džepa se vadi novi mini uređaj koji je u stanju s pomoću mikrovalova deaktivirati i takve zastarjele prislušne naprave koje su opremljene vlastitom sigurnosnom zemaljskom linijom veze.

Sa samo nekoliko stručnih ljudi koji svoju protunadzornu opremu nose po džepovima hlača i sakoa, Ivo Sanader je u vrlo kratko vrijeme mogao ustanoviti nadzire li netko Klub HDZ-a i druge prostorije te stranke u Saboru ili ne. I nije trebalo bacati pronađene dokaze (ako nije bila riječ o običnoj paučini s nešto žbuke i onim prozirnim paucima s dugim tankim nogama). Sačuvani prislušni uređaji (čak i oni najsitniji) bili bi nesumnjivo efektan predizborni adut i doista doveli Račanovu koalicijsku vladu u vrlo neugodnu poziciju. Ovako, nacija se podijelila u dva tabora: one koji vjeruju Sanaderu i bez materijalnih dokaza i one koji mu ne vjeruju, čak i onda kada Vladimir Šeks, poput mađioničara, iz lijevog džepa sakoa naknadno vadi »bubu« koja bi trebala biti krunski dokaz »hrvatskog Watergatea«.