Hrvatska ovo ipak nije zaslužila. Ako je i točno da mi još nismo normalna demokratska zemlja, i ako je i točno da se u svakoj predizbornoj kampanji može očekivati i stanovita doza prljavštine, ovo što se na hrvatskoj političkoj sceni događa posljednjih dana – apsolutno je nepodnošljivo. Ovo s čime smo danas suočeni svakako nije ono na što je mislio predsjednik ove države, Mesić, kada je nedavno rekao da su vlast i oporba »očito spremni za izbore kad ih toliko zagovaraju« (pa, kao, neka im budu, sada, a ne na proljeće).

Nažalost, ne samo da nisu spremni, nego je Hrvatska proteklih dana suočena sa zastrašujućom nezrelošću i neodgovornošću onih koji bi je htjeli voditi. Običnog čovjeka, od kojega se očekuje da za dva mjeseca glasuje, i koji je u ovoj zemlji uglavnom osuđen na borbu za golo preživljavanje, mora obuzeti bijes kad vidi da političari (koje on plaća da bi se umjesto njega bavili politikom, jer se on sam mora baviti drugim poslovima), u još jednom vrlo osjetljivom trenutku za ovu zemlju, nisu na razini koja se od njih očekuje.

Naši parlamentarci ovih dana »strančare« i nabacuju se prljavštinama, a nama se čini da ih plaćamo da bi rješavali probleme ove zemlje. Inozemni dug, nezaposlenost, rastuće siromaštvo, odjednom (zbog Gotovine) upitna kandidatura Hrvatske za Europsku uniju, neuspjeh naše diplomacije u priči o gospodarskom pojasu, to bismo htjeli očekivati kao predizbornu (ili parlamentarnu) temu, no umjesto toga naši nas političari suočavaju s ludilom u borbi za vlast ili privilegije.

Magnituda tih optužbi, međutim, jednostavno je takva da sada Sanader nema drugog izlaza nego da ih dokaže, ili da povuče konzekvencije. No, umjesto da nudi bolja rješenja za Hrvatsku, predsjednik najveće (oporbene) stranke možda drži kako je najvažnije osvojiti vlast, svejedno kakvim sredstvima. Ono jedino što je, optužujući sadašnju vlast, dospio obećati biračima, i opet je bilo pogrešno i neumjesno. On će, rekao je, kad HDZ dođe na vlast, prvo hrvatskim građanima objaviti kada će, dakle, za četiri godine, biti sljedeći parlamentarni izbori! Ali, odakle bi to Sanader mogao znati, kad je u svakoj demokratskoj zemlji normalno da premijerima i njihovim vladama nitko ne jamči da će ostati na vlasti četiri godine. Možda se dogodi kriza vlade, kriza koalicije, pa se onda mogu dogoditi i izvanredni izbori...

Taj tip bahatosti kakav je tom najavom pokazao mogući budući premijer samo je malo nezgodniji od njegove tvrdnje da je, nedavno, u Dublinu »lobirao za Hrvatsku«. Lobirao je za svoju stranku, i to nije nelegitimno, dakako, ali kao političar morao bi znati da je i ovo što sada izvodi »lobiranje«, ali protiv Hrvatske. Jer, Hrvatska u kojoj se za vlast bore političari koji barataju tako teškim, ali nedokazanim optužbama kao Sanader, svakako nije za Europu postala poželjniji kandidat.

Nevjerojatno niska razina Sanaderove predizborne kampanje mogla bi biti samo problem HDZ-a, kao i kompromitiranje te stranke koje proizlazi iz Sanaderove političke nezrelosti, neozbiljnosti i neodgovornosti. Ali, ako se ta zaraza neutemeljena, nedokaziva optuživanja proširi i na Sabor, kao što se i dogodilo s cirkusarijama kojima smo morali svjedočiti, onda je Hrvatska doista jadna zemlja: čime se ona bavi, umjesto da pogleda u budućnost.

Pravo pitanje zapravo glasi: jesu li akteri na hrvatskoj političkoj sceni u novostvorenoj klimi uopće u stanju normalno prezentirati ono što zastupaju, jesu li u stanju artikulirati – kakvu Hrvatsku vide i kakvu žele? Svakom normalnom građaninu ove zemlje vjerojatno se nameće dojam da ovo sada uopće nije vrijeme ni za kakve predizborne kampanje, jer – za koga i za što glasovati u zemlji koja plamti predizbornim ludilom. Ako su još nedavno ispitivanja javnoga mnijenja pokazivala da na predstojećim izborima neće biti velike apstinencije birača, sve ovo što se sada događa upravo poziva na apstinenciju i masovno odustajanje od izlaska na birališta. Kampanja jedva da je i počela, a – već nije normalna.