Nema te kampanje koja će opečenoga glasača natjerati da ne glasa za druge ili ode u apstinenciju. Koliko je kod ovisnosti (alkohol, droga) dobra, toliko je kod izbora apstinencija opasna. Naime, visoka apstinencija pokazuje ili da je država sređena do ubitačne dosade pa je svejedno tko vlada, ili da je država nesređena u tolikoj mjeri da birač misli kako je svejedno za koga se glasa, pa onda uopće ne glasa

Predizborno vrijeme je doba kad se od naroda očekuje da ima čvrste živce i slabo pamćenje. Nema te krupne promjene i sitne laži koju stranački vođe nisu u stanju obećati samo da bi dobili izbore. Nema toga koji će zaustaviti bujicu političarskih obećanja koja iz njihovih usta nezadrživo šiklja kako bi zatrpala blažene birače snovima o sretnijoj budućnosti. Nema toga koji će to izdržati nevin i neozlijeđen, osim ako stalno ne nosi slušalice discmana na ušima i žmireći sluša svoju glazbu, osim ako je fah idiot pa ga zanima samo omiljeni posao, osim ako ne pobjegne u one zaseoke bez struje kakvih još ima u Hrvatskoj, osim ako je izvan Hrvatske.

Stariji neupućeni ili mlađi nezreli birači trebaju obratiti pozornost na udarne političke parole koje će sad izbaciti ili su ih već izbacili u javnost ljuti politički protivnici. Te su parole, uostalom, manje-više iste na izborima u svim zemljama. Pazite, oporba će vam obećavati »promjenu« a vlast će govoriti o »kontinuitetu« i dovršavanju onih promjena koje su oni obećavali prije nego što ste im povjerovali i izabrali ih da sada vode zemlju. Samo se te promjene, koje su oni tako zdušno najavljivali, nisu sve mogle ostvariti jer su, eto, postojale objektivne okolnosti, negativno svjetsko okruženje, nesklad među koalicijskim partnerima, tromi birokratski aparat, mito i korupcija i, ponajviše, nerealnost predizbornih obećanja.

Daleko bi nas odvelo kad bi sad izvukli predizborne parole od prije četiri godine. Upozoravam na omiljenu parolu o smanjenju nezaposlenosti. Felipe Gonzalez je 1982. pobijedio na izborima u Španjolskoj s glavnom parolom »Cambio« (Promjena) i obećanjem o smanjenju nezaposlenosti. Promjenu je donio, ali za sva tri mandata nije dostigao obećanu brojku o smanjenju nezaposlenosti.

Ako me pamćenje ne vara, u prošloj se kampanji baratalo otvaranjem novih radnih mjesta, a sad se nudi smanjivanje broja nezaposlenih što je, ako ništa drugo, teško usporedivo.

HNS koristi kao argument Čačića koji je izgradio u dvije godine tisuće stanova i stotine kilometara autocesta što je ipak odobrila Vlada i što ćemo osjetiti u kreditnoj zaduženosti po vlastitoj glavi stanovnika. Ali, eto i Sanader, ako ga izaberu, obećava isto takav ako ne i bolji i brži nastavak: most Klek - Pelješac i autocestu do Dubrovnika. Jer, izjavila je u Splitu potpredsjednica Jadranka Kosor, »došlo je vrijeme da HDZ-ova imperija uzvrati udarac«.

Teško mi je sjetiti se kad je to HDZ dobio udarac, osim onoga 2000. kad je izmoren desetogodišnjim samostalnim plesanjem među konopcima, sam već spreman za nokaut, kleknuo u ringu. Na taj udarac vjerojatno gospođa Kosor i misli. Ali ono što me najviše opčinjava jest uvjerenost raznih stranaka da one, odnosno njihovi sposobni ljudi, samostalno grade ceste, kao da koalicije ili poreznih obveznika koji će osjetiti teret otplate nije ni bilo. Možda je onda najbolje da se ubuduće u pojedine dionice ugrade spomen-ploče: recimo Tuđmanov Sveti Rok, pa Čačićev krak Bosiljevo - Sveti Rok, pa Sanaderov most Klek - Pelješac.

Poznati as u političkom marketingu Francuz Jacques Seguela kaže za Vjesnik da je pogreška u kampanji osvrtati se na prošlost. »Prošlost nije zanimljiva, bitno je ono što će kandidat napraviti u budućnosti«, kaže Seguela. Pomaže li u tom kontekstu svom šefu Sanaderu saborski zastupnik Luka Bebić kad najavljuje da će HDZ nakon izbora »na položaje vratiti sve one koji su stvarali hrvatsku državu«.

Poziv je u svakom slučaju propagandistički atraktivan. Ali, nekih koji su stvarali hrvatsku državu više nema. Neki su se razišli s HDZ-om pa se s njim vjerojatno ne bi htjeli ni vratiti na vlast. A neki su iz tog razdoblja izašli s toliko putra na glavi, jer im se preko glave prelilo ono što nije stalo u nekretnine i bankovne račune, da ih takve uneređene niti HDZ, ako je pametan, više ne bi vraćao na vlast.

Nema te kampanje koja će opečenoga glasača natjerati da ne glasa za druge ili ode u apstinenciju. Koliko je kod ovisnosti (alkohol, droga) dobra, toliko je kod izbora apstinencija opasna. Naime, visoka apstinencija pokazuje ili da je država sređena do ubitačne dosade pa je svejedno tko vlada, ili da je država nesređena u tolikoj mjeri da birač misli kako je svejedno za koga se glasa, pa onda uopće ne glasa.

Hrvatska, naravno, što pokazuje i početak kampanje, još kampira bliže toj skupini nesređenih država. Neće se ona popraviti za mjesec-dva. Stoga mislim da je sasvim svejedno hoće li izbori biti u studenome ili, ako ih Mesić odgodi, u prosincu (zajedno s božićnim rasprodajama i vatrometom) ili na proljeće, ako je to tehnički još uopće moguće, jer je Tomčić najavio raspuštanje Sabora za 15. listopada. Meni, a bojim se, među ostalim, i Hrvatskoj, je to sasvim svejedno. Bolje, uostalom, da taj sajam taštine i upitnih obećanja traje što kraće.