Račanova izlazna strategija za haaški problem u osnovi se svodi na plašenje Europe desnom oporbom i teško je da će polučiti bilo kakav snažniji efekt u Londonu ili u Bruxellesu / Situacija s Gotovinom je zbog stalnog odugovlačenja vrlo ozbiljna. Odbjegli general postao je sinonim nepoštivanja međunarodnih obveza i rezolucija UN-ova Vijeća sigurnosti, ukratko - funkcioniranja pravne države

Hrvatski premijer Ivica Račan, kako sada stvari stoje, hitno treba izlaznu strategiju koja će ga uistinu izvući iz problema zvanog »slučaj Gotovina«. Nakon što se Račanov stručnjak za Haag Goran Granić u Haagu uspio ponovo posvađati s Carlom del Ponte, a ostalim zemljama poručiti neka love Gotovinu ako im je stalo, jer on ionako nije u Hrvatskoj, Račan je sumnju u pravnu državu pokušao odagnati u Londonu. Ta europska prijestolnica i dalje odbija ratificirati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju jer službenom Zagrebu ne vjeruje da želi ispuniti tu međunarodnu obvezu.

Račan je u Londonu odabrao izlaznu strategiju i prije sastanka s Tonyjem Blairom zaigrao na stranačku kartu. U Kraljevskom institutu za međunarodne odnose ustvrdio je da ne treba kažnjavati one (koaliciju) koji posao žele ali ga ne mogu obaviti, nego one koji odbijaju pravdu. Jer, na vlast bi u Hrvatskoj mogli doći upravo takvi, a to bi destabiliziralo ne samo Hrvatsku nego i cijelu regiju.

Pritisnut iznutra zbog, među ostalim, vlastita straha da ne sluša dovoljno nacionalne glasove, a izvana što ih previše uvažava na štetu pravne države, Račan se poslužio pričom o opasnosti povratka desnice na vlast. U osnovi je poruka sljedeća: istina je da imamo problema s obavještajnim službama, točno je da smo u odnosima s Haaškim sudom izgubili previše vremena, a s njime i podosta kredibiliteta, no ipak smo bolji od onih koji bi na vlast mogli doći na ovim parlamentarnim izborima.

Sasvim je sigurno da bi Vijeće ministara EU-a, Carla del Ponte i Foreign Office mnogo brže reagirali da je Račan rekao nešto drugo. Na primjer da je sve ono što znaju o mogućoj lokaciji haaškoga optuženika u bijegu proslijeđeno Haagu. Umjesto da se medijima s najviših mjesta u vlasti stalno serviraju »informacije« o Gotovininoj lokaciji. Pa je tako Gotovina jedan tjedan u Beču, drugi u Londonu, a treći u Palermu.

Tako će, nažalost, i ostati dok ne dođe do nekog pomaka. Vremena, pak, ima sve manje. Za početak ga ne bi trebalo trošiti na pisanje pisama o tome da nije u redu što je Gotovina svrstan u istu ravan kao i dvojica ozloglašenih bjegunaca od međunarodne pravde, kao što je to već učinio premijer obraćajući se UN-u.

Dok se nešto ne dogodi, svaka sljedeća reakcija međunarodnih institucija bit će sve hladnija i hladnija. Napokon, ako je točna Račanova teza, onda hrvatski građani baš i nemaju mnogo razloga za euro-optimizam.

S jedne strane imaju one koji žele a ne mogu, i one koji bi možda mogli a neće. Nema nikakve sumnje da će Račanova izlazna strategija naići na simpatiju britanskih laburista, ali onako, sasvim privatno i neslužbeno. Vožnja po lijevoj strani, kako se to u prometu oduvijek radi u Velikoj Britaniji, a od 1997. i u politici, još je za Račana velika prednost. Kao i činjenica da bi u slučaju promjene vlasti u Hrvatskoj Europska unija postala sumnjičava i oprezna, što je također za ritam hrvatskog približavanja EU iznimno loša vijest.