Komentatori, a s njima i političari, najavljuju tjedan koji će obilovati ključnim zbivanjima: prvo će nas pohoditi ozloglašena Carla del Ponte a potom će premijer Račan otputovati u Bruxelles da bi osobno predao Europskoj komisiji oko 4.600 odgovora na, opet, ozloglašeni upitnik kojim je Vlada ovog ljeta plašila javnost. Podsjetimo se: nismo bili jedini koji su tražili da se odgovori na upitnik Europske komisije objelodane zbog svojevrsnog treniranja demokracije u našoj zemlji. Tada je Vlada žučno ustala u obranu »tajnosti« upitnika, pa je čak vladin Ured za javnost izdao priopćenje kojim negira svaku mogućnost objavljivanja tog famoznog upitnika. Sada pak, na kraju vijestice sa sjednice Vlade, u teletekstu piše najava da će svih 4.600 odgovora ipak biti objavljeni na internet stranici Ministarstva europskih integracija. Čemu onda sav onaj žar? U novinama i na televiziji Vlada se tjednima trudila, a s njom i skloni joj analitičari i komentatori, da dokaže da se ni upitnik, a ni odgovori ne smiju objaviti. Sada se pak najavljuje baš to – da će se upitnik i odgovori objaviti (ako u međuvremenu ova sitna vijestica s teleteksta ne iščezne u crnu rupu u svemiru, kako se to već znalo događati s nekim nezgodnim vijestima, koje su prvo kao probni balon pušteni preko HINE ili teleteksta, da bi na kraju nestale između posljednjeg izdanja teleteksta i jutarnjih novina). Što se u međuvremenu dogodilo, pa i Vlada sada »trenira demokraciju«?

Dogodilo se to da se Vlada našla u škripcu: unatoč euforiji s početka ove jesenske sezone i slavodobitne najave izbora, pokazalo se da vladine akcije na međunarodnoj političkoj burzi ne stoje baš najbolje. Vlada nije uspjela uvjeriti ni EU, a ni Haško tužiteljstvo da iskreno surađuje u slučaju odbjeglog generala Gotovine. Posljednja prilika bit će pružena baš idućeg tjedna, za posjeta Carle del Ponte Zagrebu. Što još hrvatska Vlada može učiniti? Mogla bi, naravno, pripremiti dossier o istražnim radnjama koje je poduzela da otkrije kako je to Gotovina napustio zemlju, ili se još krije u njoj; mogla bi naložiti otvaranje istrage o suučesnicima bijega ili prikrivanja haškog optuženika. To bi moglo biti ono minimalno što bi se moglo učiniti, da se pokuša bar malo popraviti posrnuli imidž zemlje, za koju je opet krivo oklijevanje da se u slučaju Gotovina djeluje odlučno, u skladu s međunarodnim obvezama koje je Hrvatska preuzela. Konačno, slučaj optuženika Ademija pokazuje da Haški sud ipak nije baba-roga kojom se plaše mali Hrvatići, već institucija koja djeluje na pravnim temeljima, pod pretpostavkom da se poštuje pravna procedura. A nije baba-roga ni Carla del Ponte, iako često nastupa s takvim manirima. Ali to valjda treba pripisati »antropološkoj razlici« o kojoj govori njezin sunarodnjak (ne i sugrađanin) Berlusconi, koji je za sve pravosudne djelatnike rekao da su ćaknuti po prirodi. Šalu na stranu, Carla Del Ponte je ozbiljan i nepotkupljiv primjer tužitelja koji se ne da smesti političkim argumentima: za nju je pravna činjenica neoboriva, dok joj se ne dokaže suprotno. Bilo bi dobro da je u svijetu više takvih koji se ne daju impresionirati od političara a ni od mafijaša koji su čak raspisali nagradu za njenu glavu.

Hrvatska vanjska politika se ograničila na to da u inozemstvo putuje samo da uvjeri svoje domaćine u neki naš stav ili gledište. Tako su i hrvatski diplomati nedavno otputovali i u Bruxelles da propagiraju naše stavove o gospodarskom pojasu, umjesto da se posluže klasičnom metodom konzultacije, koja podrazumijeva da se istovremeno s priopćavanjem vlastitog stava pokaže razumijevanje i poštovanje prema stavovima drugih. To znači da se ne ide u inozemstvo samo da bi se druge nagovorilo i prevelo u naš tabor, već da se sasluša i poneko drugačije mišljenje koje može pridonijeti i kvalitetnijem sazrijevanju naše politike.

Hrvatska javnost još uvijek boluje od sindroma »ratne diplomacije«: uvjeravati druge u aspolutnu ispravnost naših stavova i širiti »istinu o nama«. To je razumljivo u doba rata, kada se diplomacija svodi na propagiranje ratnih ciljeva i pravedne obrane. Ali u doba mira, ovakav je tip »ratne diplomacije« kontraproduktivan. Strani diplomati akreditirani u Hrvatskoj već se odavno žale, kako ih vladini dužnosnici samo zovu da im nešto priopće, umjesto da ih pitaju za mišljenje i savjet, što bi im pomoglo da se orijentiraju bolje u svijetu i da korigiraju svoje predodžbe i stereotipe. Ako se sa stajališta »ratne diplomacije« ocjenjuje Račanova posjeta Blairu, onda su u pravu oni koji govore o neuspjehu. Ako se pak radi o dvostranoj komunikaciji sa svijetom, onda iz te posjete valja nešto i naučiti – i zasukati rukave, u tjednima koji dolaze. Inače će i ova posjeta svršiti po formuli »Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba« (tj. Londona).